1.
Hans Kaasajordet
Onoga ljeta kad je navršio pedesetu imao je priliku vidjeti snimku sebe, video snimljen u rano ljeto, na vjenčanju gdje je bio jedan od sporednih gostiju. Bilo je mnogo uzvanika na toj svadbi, dobrano više od dvjesto, i vjerojatno je samo demokratična narav spriječila domaćine da naprave razliku između gostiju koje će pozvati na večeru i onih koje bi inače pozvali samo na kavu. Hans bi tu sasvim izvjesno spadao među potonje, pretpostavio je, jer ni mladenku ni mladoženju nije poznavao osobito dobro, a iskreno rečeno, nije ih ni imao želju bolje upoznati. Stoga su mu pojedini drugi gosti na svadbi bili daleko zanimljiviji, što se itekako vidjelo, primijetio je, i zato je bio neugodno iznenađen kad mu je Olof Evald pokazao tu snimku.
Stajao je ondje u krem košulji i ulaštenim martensicama, s Ingunn Sande s kojom je bio u braku od svoje trideset šeste godine. Ingunn mu je stavila ruku na rame i navela ga da prigne uho njezinim ustima. Izgledali su tako zavjerenički. Ili samo intimno. Obgrlila mu je vrat i nešto mu šaptala, nije se sjećao što, ali smijali su se jedno drugomu i bili živi zajedno, a to što je među njima bilo živo bilo je nevidljivo drugima. Ništa od onoga što su Ingunn i Hans znali jedno o drugomu nisu mogli znati drugi, pomislio je Hans kad se nagnuo i promotrio se; izgledali su kao bilo koji odrastao par, samodopadno, usredotočeno na uživanje i neopterećeno. Hans je sebe obično smatrao tjeskobnim i kompliciranim, pogotovo na velikim okupljanjima, ali ovdje je djelovao opušteno i jednostavno, jednako kao i drugi gosti. Ali i drugi su gosti na sebe zacijelo gledali kao na neshvaćene iznimke, i drugi su zaboravljali da gotovo nitko u njima ne može vidjeti ono živo i ranjivo.
Hans i Ingunn stajali su na periferiji zabave i podizali svatko svoju tanku čašu k ustima, a onda je netko krenuo prema njima, vrlo mlada žena kose boje meda u zgužvanoj bluzi. Hans se nagnuo prema ekranu pokušavajući sakriti od Olofa da se uznemirio. Kratko su se rukovali s njom, najprije Ingunn pa Hans, i Hans je pratio sebe kako se naginje prema njoj i govori joj nešto zbog čega se nasmijala, spontano i otvorenih usta. Bila je osoba koju je lako nadahnuti, ili se dobro pretvarala da jest. I Hans se nasmijao, malo isturene donje čeljusti i suženih očiju; bore od smijanja raspucale su mu gornji dio lica pa je izgledao sretno i samodopadno. Kad je otišla dalje, okrenuo se i promatrao je. Pogled mu se spuštao prema njezinim bokovima ili stražnjici, a način kako se okrenuo nije se mogao pogrešno protumačiti: mislio je da je lijepa, iako je zacijelo bila sasvim obična. Ali haljina joj je svakako bila lijepa, isticala joj je donji dio tijela, kao da je sve što vrijedi na njoj bilo okupljeno ondje. Ingunn je vidjela da se okrenuo za drugom ženom, i sigurno je osjetio Ingunnin pogled jer se sad opet okrenuo prema njoj i ubrzo potom zajedno su se smijali, njih dvoje, kao da se dogodilo nešto nevjerojatno zabavno. Neobično je bilo to da se nije sjećao tog trenutka. Stajao je ondje i zamišljeno ili zaštitnički podignuo čašu bijelog vina k ustima, gledao druge svatove i čekao. Ali što? Onda je snimatelj okrenuo kameru u drugom smjeru i uhvatio neke od slavnih gostiju, a Olofa su zapravo zanimali oni.
Sjedili su u Olofovu uredu. On je okrenuo ekran svojeg Maca prema unutrašnjosti sobe tako da Hans bolje vidi, jer sjedio je na sofi na koju Olof smjesti sve koji mu dođu na sastanak. Olof je pak sjedio na svojem elegantnom anatomskom stolcu, uspravan kako to pristaje muškarcu koji najradije hoda bos dok je na poslu. Udavala se to starija Olofova kći, ali Olofa nije zanimalo pokazivanje kćeri, a ni nedostojanstveno ganutog mladoženje, tridesetogodišnjeg novinara koji nije imao nimalo utjecaja na to kako će mu vlastito vjenčanje biti organizirano. A naravno da Olofa nije zaokupio ni periferni gost Hans Kaasajordet, s kojim je radio sad već godinama i o kojem je mislio da zna sve. Olof je bio zaokupljen nemalim brojem drugih gostiju na svadbi, onima koji su pripadali političkoj eliti zemlje i koji su se vrlo prirodno miješali s brojnim drugim Olofovim prijateljima. Olofovi prijatelji; prodorni glasovi u velikoj prostoriji, odrastao smijeh i sivkasti ten na ispijenim licima. Većina ih se dobro snalazila, mnogi su pripadali socijaldemokratskoj aristokraciji, s bivšim ministrom vanjskih poslova na čelu – kimao je i vrlo odmjereno se smiješio ljudima oko sebe. Ali nije tu bio samo on, evo naprimjer predsjednika stranke Salomona Olsena, kojega su zamišljali kao kandidata za predsjednika vlade. Vidi Salomona, rekao je Olof, koji je nekoć bio radikalni električarski naučnik u stranci socijalističke mladeži. Sad je bio jedan od vrlo rijetkih ljudi iz autentične radničke klase u vodstvu socijaldemokratske stranke.
Salomon je bio ondje zato što je bio u braku s Gitte Librekke, kćeri jednog od starih junaka radničkog pokreta. Gitte je bila mladoženjina teta, i Salomon je tako bio na vjenčanju kao njegov tetak, ali iz Olofove je perspektive on bio ondje kao predstavnik budućnosti ljevice. Za Olofa nije postojala razlika između privatnog i javnog, za njega je kćerino vjenčanje bilo vrlo zanimljiv seminar.
"Vidi odijelo koje Salomon ima na sebi", rekao je Olof. "Nikad prije nije bio tako dobro odjeven. Nekoć je bio tako ukočen i nezgrapan, a sad je nekako narodski i opušten, ozbiljan i iskren. Sad je skoro neranjiv, vidiš li to? A sjećaš li se prije, sjećaš se kako je uvijek bio trapav i mrk? Zapravo je tad bio narodski, tad je bio iskren, ali više nitko tako ne misli.
A to je prvenstveno tvoja zasluga", rekao je Olof Hansu.
"Ma nipošto", rekao je Hans.
"Ali ti si od njega napravio političara na visokoj razini."
"Ne, sam je to učinio", rekao je Hans, a Olof je uzdahnuo, izuo cipele, nije imao čarape, i na tamnom hrastovom parketu stopala su mu izgledala bijelo, djevičanski i vrlo maleno, kao u Kineskinje. Ne, ne baš žensko, a ni kinesko, Hans se posramio vlastitih asocijacija – ali što je to bilo s Olofom? U svakom slučaju bilo je to nešto što se doimalo mlađim i intimnijim od jednog šezdesetpetogodišnjaka. Slabašan zadah uginulog bića dizao se iz praznih cipela na podu, ali Olof se nagnuo stojeći na prstima i pauzirao snimku da pobliže promotri Salomona Olsena; kako je Salomon stajao s dvama prstima oko ruba crvene kravate, dekoncentriran ali autoritativan, ne zato što se trudio izgledati autoritativno nego možda zato što se oslobodio svake tradicionalne autoritativnosti, zato što se oslobodio sebe, pomislio je Hans, ne znajući što točno time misli. Bilo kako bilo, Salomon je postao zreo muškarac, obrazi su mu se polako objesili; glatko obrijani i teški muški obrazi, izgledali su pomalo opsceno, onako kako torbice izgledaju nakon višegodišnje uporabe. I začudo, zbog toga je izgledao slobodnije i neopterećenije.
"Društvenost, neopterećenost, to je nova 'narodskost'", rekao je Olof. "A to mogu postići samo oni koji su se malo uspeli na ljestvici, tako da se imaju otkud spustiti, kao Salomon. Upravo smo mu s time mogli pomoći. Na tome mora još poraditi", rekao je Olof i pogledao Hansa, oči su blistale iskreno i ozbiljno na tom malom licu. Nije prvi put iznio to rezoniranje, način razmišljanja koji je prisvojilo više ljudi, ne samo Hans, i koji je odavno postao popularna poslovna ideja.
Olof je pustio snimku, htio je razgovarati o Salomonu, zato mu je i pokazivao snimku kćerina vjenčanja. Ali Hans nije bio usredotočen, nije se mogao maknuti od sebe i svaki bi mu put nešto mračno sijevnulo kroz udove kad bi prepoznao svoje tijelo u mnoštvu, kao da je stajao gol golcat među svim ostalim gostima. I gle, evo ga opet. Relativno se dobro držao, barem je imao kose na glavi, pomislio je, kad ga je snimatelj fokusirao među svima dok je dolazio travnjakom tanke, pepeljastoplave kose, lagano razbarušene sa svih strana, kakva je uvijek bila, još otkako mu je bilo devetnaest ili dvadeset godina. Govorio je ili doviknuo nešto nekome tko je stajao malo dalje, morao je povisiti glas da ga čuju na drugoj strani travnjaka. Sjećao se kome je doviknuo i zašto, pozdravio je jednu od svojih klijentica, direktoricu komunikacija u jednom telekomu, ona i Hans uvijek su održavali humorističan ton, ali sad je samo začuđeno gledao svoje lice, izgledalo je tako nesigurno i ranjivo, pomislio je, puno nekakvog zrelog šarma kakav je katkad viđao kod drugih odraslih muškaraca, ali nikad nije mislio da će ga primijetiti na sebi. Zar sam postao takav, pomislio je Hans, tako gol i tako očajan?
A ipak je ono najvažnije u njegovu životu drugima bilo nevidljivo. Hans Kaasajordet najradije bi sebe smatrao promatračem, osobom koja je dobra u promatranju drugih, koja se uživljava u tuđe krhke radosti i tajne očaje. Kao da nije i sam bio aktivan subjekt u vlastitu životu, ali, jasno, bio je; oženio se pa razveo pa opet oženio, snimio je nekoliko kontroverznih političkih dokumentarnih emisija za radio, a onda je počeo raditi s Olofom. Iz prvog braka imao je kćer, Amandu, koja je sad već bila skoro odrasla, i malo mlađu kćer, Kristinu, te Ingunnina sina Kristoffera. Išlo je to sasvim dobro, sve zajedno, bolje nego što je mislio, barem dosad.
No sad se treći put vidio na snimci, vrlo kratko, u snimateljevu preletu svadbene večere, svečanog stola sa svim gostima, gdje je on sjedio između okulistice s jedne strane i mladenkine prijateljice s druge. Okulistica je bila bliska prijateljica Hansa i Ingunn, i bila je zaokupljena susjedom sa svoje desne strane, postarijim znanstvenikom koji se bavio opojnim drogama, dugog nosa i velikih šaka. Mogao je živahno razglabati o bilo kojoj temi koju bi njegova susjeda načela, tako da je Hans većinu vremena sjedio sam s mladenkinom prijateljicom.
Mladenkina prijateljica. Bila je to ona u haljini, ona za kojom se okrenuo na početku svadbe, a sad kao da se nije sjećao da ju je već bio pozdravio. Bilo joj je jedva trideset i bila je novopečena majka dvomjesečnog djeteta, studirala je medijske znanosti i bila je na porodiljnom dopustu u tvrtki koja se bavila filmskom distribucijom a koju je sama pokrenula. Sve mu je to ispričala i prije nego što su sjeli, ali nešto je drugo očaralo Hansa, nešto u crvenim mrljama na njezinu vlažnom čelu. U velikim madežima na njezinu vratu. U tamnim paperjastim dlačicama na njezinoj gornjoj usni. Ili je stvar bila samo u tome da je govorila malko preglasno? Prekidala je samu sebe i počinjala iznova, i bilo je nešto u načinu kako bi iznenada razrogačila oči gledajući ga, kao da sjedi sama u polumračnoj sobi i gleda televiziju. Ali to zurenje nije trebalo ništa značiti, ne njemu, a ni drugima, vjerojatno se samo našminkala jače nego što je bila navikla.
A ipak ga se dojmila. I bilo je to neugodno jer mu se zapravo nije sviđala. Bila je prenapadna i površna, bila je opsjednuta karakteriziranjem sebe, njega i svih ostalih na svadbi. Bila je elokventna i malo precinična, a k tome imala gard. Ali po nekoliko bi sekundi sjedila šutke i širom otvorenih očiju. Gledala bi ga bez riječi, i Hans bi gledao nju, a onda bi nastavila govoriti, a on bi požalio što se nije okrenuo prema okulistici ili nekom drugom s kim bi razgovarao o politici. Ali ta mladenkina prijateljica nije razgovarala o politici, ne onako kako je to Hans volio. Govorila je o sebi, o tome kako misli da je teško biti kod kuće umjesto da ide na posao, o tome kako je određuju potrebe malog djeteta a ne ono što je sama postigla; o stvarima o kojim je Hans lako mogao razgovarati s drugima, ali ne i njom. Nisu se zbližavali, nije mu se sviđala, i imao je osjećaj da se ni on njoj ne sviđa, da je odbojnost bila obostrana. Instinktivna i obostrana odbojnost, ali i da ih je ta odbojnost privlačila. Sjećao se da je maknula komadiće vlasca sa spljoštenog carpaccija, da se nagnula nad tanjur i rekla:
"Dani prolaze a ja ne razgovaram s drugim odraslim osobama. Više ne znam tko sam."
A on je odgovorio:
"Onda vam je problem biti u ulozi žene?"
Na to je poskočila, osjetivši se napadnuto i malo zaprepašteno, ili samo iznenađeno,
"Ne, nisam to rekla."
"Dobro, ali ne svodi li se ipak na to ovo što ste rekli? Da se zato što ste žena bojite biti kod kuće s malim djetetom, bojite se da će vas to unazaditi? Bojite se da ćete postati ograničena kućanica, netko tko propušta sve prilike, i da ćete završiti kao njegovateljica svojeg djeteta i muža, i time postati netko tko sam po sebi nije ništa. Muškarac koji je kod kuće s djetetom i dalje je svojim stavom avangarda, čak i u našoj zemlji, i time postaje vidljiviji svojim ostajanjem kod kuće, dok ste vi u opasnosti da se u tome izgubite, postanete zastarjela verzija žene, ne slažete li se?"
Malo se zbunjeno slušao. Volio je tako govoriti, a najviše mu se sviđalo to što se zaboravio, rezoniranje je prolazilo kroza nj i osvijetlilo prostor, a on je ostao u sjeni i gledao. Divio se sebi i prezirao se istodobno, kao i inače.
"Aha ", rekla je. "Vi ste jedan od tih."
"Kojih?"
"Onih koji se ulaguju."
Upotrijebila je tu riječ, "ulagivanje", i Hansu je to zazvučalo kao kad bi Kristoffer rekao "sarkastično" a zapravo bi mislio "sadistički", ili kad bi Amanda rekla "Heri Pota" umjesto onako kako to svi izgovaraju. Inače bi ga to naživciralo, živciralo bi ga što Amanda koja je već skoro odrasla čita nešto što je napisano za djecu, živcirao se što je tako tupava, jezično gledano (i ne samo jezično uostalom). Da, bio je osoba koju živciraju vlastita djeca, češće nego što si je to htio priznati, a sad ga je na isti način živcirala žena koja je sjedila pokraj njega, kao da je ona uz njega dijete, kao da ne shvaća što je sama rekla. Pretpostavio je da je namjerno upotrijebila pogrešnu riječ, da je mislila nešto drugo od onog što je bila kadra izreći i da zapravo ne mari za to kakve riječi upotrebljava.
"Ulagujem?" rekao je. "Kako to mislite?"
"Nije važno. Nisam to tako ozbiljno mislila."
"Dobro, ali sad me zanima što ste mislili."
"Osjećate se pogođeno?"
"Uopće ne, samo ne razumijem što mislite", rekao je Hans. Zvučao je kao da mu je nanesena nepravda, djetinjasto uvrijeđeno, a ona je svojim velikim očima zurila u prazno, i on nije znao što bi trebao reći da se iz toga izvuče, pa je rekao:
"Kako se ono zovete?"
"Harriet. Ja se sjećam kako se vi zovete."
Neko su vrijeme šutjeli, koliko se sjećao. Vjerojatno je ona nastavila pričati, željna karakterizacija i sarkazma, trudila se biti zabavna, sebi ili njemu, a on je sudjelovao, malko uvrijeđen i mrzovoljan, ali poslije se ničega nije sjećao. Barem ne prije nego što je posluženo prvo glavno jelo, a mladoženjin otac održao prvi govor, potom je i mladenkin otac, dakle Olof, održao svoj, gromoglasan i malko petljavim jezikom; govorio je kao i uvijek bez bilježaka. Onda su na red došli kumovi, mladenkina kuma čitala je stara pisma i u Powerpoint prezentaciji pokazivala slike s bloga koji je mladenka pisala od svoje trinaeste godine i od kojeg je odustala tek prije dvije godine. Bilo je neugodno i previše rastegnuto, mislio je Hans, ali svi oko njega su se smijali, sjedio je s jednom rukom preko lica i drugom oko čaše, a kad je red došao na mladoženjina kuma, žena imenom Harriet prignula se k njemu i šapnula:
"Dosadno vam je, vidi se iz aviona."
"Nije li svima?"
"Ma kakvi, svima je sjajno. Ali ja moram piškiti, hoćete se možda prošetati sa mnom?"
"Prošetati?"
"Da, hajde. Ovaj će verglati sto godina."
Ustala je, pogurnula stolac pod stol, postrance hodala iza leđa najbližih gostiju s rukama u zraku kao da ne želi prići blizu nikomu od njih i iskrala se kroz vrata. Hans je ustao i postupio isto, pokušao se iskrasti, samo što nije hodao na prstima da ga netko ne bi primijetio, i samo se par lica okrenulo da vide što to izvodi.
Roman je s norveškog jezika prevela Anja Majnarić.
