Evelini Rudan nagrada "Tin Ujević"

U Vrgorcu je 41. put dodijeljena Nagrada "Tin Ujević", a ove ju je godine dobila Evelina Rudan za zbirku Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove)

Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Božica Brkan, predsjednica, te članovi Dunja Detoni Dujmić i Ivan Rogić Nehajev, jednoglasno je odlučilo da se Nagrada „Tin Ujević“ za 2021. dodijeli Evelini Rudan za zbirku pjesama Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove)

Iz obrazloženja povjerenstva izdvajamo:

"Knjiga Eveline Rudan Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) teško bi se mogla uokviriti uobičajenim poimanjima i analizama poezije, štoviše, na radost raznorodnih čitatelja i znalaca – objavljena je i u ponovljenom izdanju – prerasta mnoge uobičajene okvire, počevši s određivanjem, primjerice, što uopće njezinih 40 tekstova jesu (pjesme, balade na mahove, stavci, zapisi…), a potom, iako napisana istarskom čakavštinom, nipošto se ne bi mogla ugurati u ladicu onoga što se obično određuje dijalektalnom poezijom.

Evelina Rudan podrubno svakom stavku/pjesmi autorski dopisuje istoznačnice na hrvatskom štokavskom, ali to nije akademski dodatak nego trag iste autorske ruke kojom je napisan i tekst na hrvatskom čakavskom. Time nastaje svojevrsno prelijevanje čakavskog teksta prema štokavskom, a ovoga natrag prema čakavskom. Bez vidljivih pravila. Prije će biti da je vođeno nevidljivim komunikacijskim poljem, gdje su značenjske simbioze i osjetilne sinestezije usmenih gesta nekom vrsti očekivanih i normalnih događaja. Pa čitatelju i nije uvijek nužno, zbog toga, posezati svaki put za prijevodima nejasnih riječi, bilo čakavskih bilo štokavskih. Njihova je dvostrana točnost, zajamčena događajnošću samoga komunikacijskog polja, nagoviještena već i međusobnim mahanjem lirskih aktera i baladičnom dinamikom na mahove. Ovdje čakavski nije predmetom arheologijske obrane nego pulsirajućom stvarnošću koja crpi i energiju i poticaje iz širih i dubljih paradoksa govornih događaja. Dobitak i za čuvare zavičajnih zaliha i za pjesničke eksperimentatore. 

...

Zaključno, jezična tvarnost teksta, živa protočnost kao otpor statičnosti teksta, oslobađanje sjećanja za istinu o živima te skladanje usporednih povijesti izvan apstrakcija velikih priča, uporišnim su postupcima knjige Eveline Rudan. „Tin Ujević“, prema ocjeni Povjerenstva, dolazi u prave ruke."


 

Pročitajte nekoliko pjesama iz zbirke:

smiljko i ja si mahnemo
pasa odzdola jedan visoki mali ki piše za novine
pasa odzdola jena brkasta mala ka diže revoluciju
pasa odzdola jedan ki miri i jedan ki širi
mašen priko njih smiljketu, mašen mu
maše on, ča je sad
doskoči, mu govorin, doskoči h meni
skoči priko tih ki pasivaju, skoči priko sunca
stori hlad, skoči ravno h meni na šfalt, tu doli
ča je sad, ča je sad
ma da ti povin nu, mu govorin
da ti povin, gren na terapiju
kamo pita on, kamo
u vrapče, tamo su najbolji, govorin
i pomore, pita smiljko
ne pomore, smijen se
pitaju me za djetinjstvo
i, govori smiljko, ča rečeš
nič, govorin, nič
lažen, lažen koliko san duga i široka
lažen koliko je od zolofta do xanaxa i napred
lažen, lagat umin
ne moru ti pomoć ku nin lažeš, govori smiljko
i počeše se zgor uha
kako koko, kako koko
ne moru ti pomoć
ne moru mi pomoć ni ku nin govorin istinu
tornivan smiljketu
istina je kugla
ona je ušla u niku škulju
trajana su obrili, uši su mu cile
cile kako ciklame ke smo brali
spod dažljene boške jenega podzimka
i već smo tamo na putu za u pohmane
gnjeca blato, gnjeca lišće, jeca zemlja
gnjiju mokre grane, diše ciklame
jabučić, govorin smiljketu i vedranu
jabučić se to reče poli nas
jabučić, ima i lis, široki lis
lis je za rane, da rane zacile
to su stavljali na žive rane
govorin smiljketu i vedranu, 
na žive rane kad ni bilo medigi
ki ima ranu gledamo i pipamo
nidan od nas nima ranu
smijemo se i nidan se ne stije porizat 
depošti da provjerimo te ciklame
te njihove liste bi li frmali krv
bi li zaprli ranu
tornan se nazad poli smiljketa
tu na parkiralište
i mu govorin, ku finin u bolnici
ku finin u bolnici, donesi mi ciklame
ma z lišćen, z već listi nego cvitki

 

pasa – prođe, odzdola – ispod, mali, mala – poimeničeni pridjev, dječak, djevojčica, ki – koji,  brkasta – kovrčava, ka – koja, miri – umiruje, pomiruje, h – k, ka, priko – preko, pasivaju – prolaze, stori hlad – učini sjenu,  šfalt – asfalt, povin – kažem, ispričam, i pomore – pomaže li, nič – ništa, ne moru – ne mogu, ku – ako, nin – im, koko – vidi pod Pariz, pod duhovi, pod Kušan, tornivan – uzvraćam, škulju – rupu, obrili – obrijali, cile – cijele, dažljene – kišne, boške – šume, jenega podzimka – jedne, bilo koje jeseni, s jeseni, pohmanePohmani, ojkonim, jabučić – ciklama, diše – mirišu, zacile – zacijele, žive rane – otvor ene rane, medigi – liječnika, stije – hoće, depošti – namjerno, frmali – zaustavili, zaprli – zatvorili, tornan se nazad – vratim se, poli – kraj, uz, pokraj, ku – ako, finin – završim, cvitki – cvjetova


* * *

smiljko i ja si mahnemo
iman baretu, vadin baretu
mašen s bareton, mašen mu
gren doli, govori, gren doli
ćeš zgubit baretu
ću zgubit baretu
kako ča san zgubila žlicu
ku san hitila u šternu
i onda san se šla skrit
zad javora znaš, ondeka u vrtu
mrež kokošarice i oriha
i sad ne znan je li bi podzimak
eli je bi prolić
zima ni bila, ni leto steši
prolić, prolić je bi
i ja zad tega javora
malo je puhljalo
malo je strahljalo
i su te našli, pita smiljko
su ma zvečera
su zvali i zvali
velina, velina, velina, kadi si
a ja san se tajila i tajila
anke sad bin se najraji tajila
zad kakovega javora
poješ zjutra i sunce ti zaspe u gutu
misec u uhu, oblak na čelu, 
zvizda u žepu, srce u šterni 
se stisneš pod  javor
i čekaš, i čekaš, i čekaš
dokle te ki ne najde
dokle se zabi za žlicu
za srce i za šternu
za sve
o ne, tako, ne tako 
maše smiljko z glavon
ne tako, zrmana


baretu – kapu, hitila – bacila, u šternu – betonski spremnik za kišnicu, šla – išla, zad – iza, ondeka – ondje, mrež – između, kokošarice – nastambe za kokoši, podzimak – jesen, eli – ili, steši – isto, također, tega – toga, strahljalo – taj glagol u ovom obliku ne postoji, ali se fino slaže s puhljat, dakle: plašilo, javor – lovor, zvečera – s večeri, tajila se – skrivala se i ne davala glasa od sebe, anke – također, i, najraji – najradije, kakovega – kakvog, dokle – dok,  zabi – zaboravi, zrmana – sestrična, bratična, rođakinja

* * *

smiljko i ja si mahnemo
ja njemu z ravnalon
on meni s jarbolon
moran dici provjerit zadaću
mu govorin, zato iman ravnalo
moran pomoć regati, govori
zato iman jarbol
en garde, viknen
en garde, vikne on i skoči doli
prez jarbola
nikad se nismo mačevali, mu govorin
anke tukli se nismo nikad, anke borili
mu govorin, ča smo to za jena dica bili
mu govorin, nikad se nismo pomlatili
ćemo sad, smije se smiljko, ćemo se sad
sad je kasno, govorin i vadin fačolić z borše
sad je kasno, tukli smo cuke
cuke žute kako cekin
punu kortu cuki smo stukli
s nikima palicami vedran, ti i ja
pešćice su letile po zidu, po licu
po vlasi, po majicah, po postoli
cuki su umrli na polovicu i na kvarat
na pet kusi i na već
svi su cuki umrli ta dan
svi su prasci rekli bravo
svi su se naši jadili, jadili
i svi su još bili živi, živi


z – s, prez – bez, anke – ovdje: niti, fačolić – maramicu, z borše – iz torbe, cuke – bundeve, kortu – dvorište, stukli – istukli, premlatili, s nikima – nekim, pešćice – koštice, sjemenke, na kusi – na komade, dijelove, jadili se – ljutili se