Rujan 2019.
Priču bih mogao započeti pripovijedanjem o uznemirujućem nalasku tijela jednog od najmoćnijih ljudi u zemlji, vlasnika cijeloga poduzetničkog imperija low cost mode, koji je otrovan kantaridom – legendarnom srednjovjekovnom Viagrom – u palači Villa Suso. Ali neću.
Umjesto toga pripovjedit ću, tako mi je draže, što se dogodilo onog poslijepodneva kad smo došli na uznemirujuću promociju romana o kojem su svi govorili: romana Gospodari vremena.
Bili smo očarani tim povijesnim štivom. Ja prvi, priznajem. Bila je to jedna od onih knjiga koje te obuzmu, nevidljiva ruka koja te od prvog ulomka ščepa za šiju i snažnim magnetizmom uvuče u svoj divlji srednjovjekovni svijet, a ti ne možeš baš ništa učiniti da se othrvaš.
To nije bila knjiga, bila je to papirnata klopka, sačekuša od riječi... i nisi joj mogao umaći.
Moj brat Germán, moj alter ego Estíbaliz, moja družina... nitko nije govorio ni o čemu drugom i mnogi su roman progutali u tri noći premda ima četiristo sedamdeset stranica, no mi drugi, mi smo ga dozirali kao da je posrijedi otrov – jedan od onih koji ti pružaju užitak dok ih unosiš – i pokušavali produljiti iskustvo boravka u godini Gospodnjoj 1192. Toliko sam se udubio u čitanje da bih povremeno, kad bi se u pohotne sitne noćne sate među mojim plahtama raspalila strast, Albu zvao moja gospo.
Bilo je još nešto čudno u svemu tome, još jedna tajna koju je trebalo rasvijetliti: autorov skriveni identitet.
Nakon što je roman u tjedan i pol poharao knjižare, nije bilo autorove slike ni u novinama ni na ovitku knjige. Nije bilo intervjua. Na društvenim mrežama i na internetskim stranicama ni traga njegovu digitalnom identitetu. Bio je lišen sadašnjosti ili je bio netko tko je uistinu živio u anakronoj analognoj prošlosti.
Nagađalo se da je ime kojim je potpisao svoje djelo, Diego Veilaz, pseudonim, odavanje počasti pripovjedaču i protagonistu romana, karizmatičnu grofu don Diagu Veli. Kako da to znamo? Kako smo išta mogli znati, kad istina još uvijek nije bila raširila krila nad kaldrmom tisućljetne bademaste srednjovjekovne jezgre?
Nad nama se smrkavalo u sepiji kad sam prešao Trg Matxete s Debom na ramenima. Nadao sam se da moja dvogodišnja kći – ona se osjećala odraslom – neće previše ometati promociju Gospodara vremena. Djed je pošao s nama kao pojačanje iako je to bilo uoči Svetoga Andrije i u Villaverdeu se slavio dan sveca zaštitnika.
Pojavio se kod nas s onim: “Ja ću pričuvati unučicu, sinko.” Albi i meni dobro je došlo da se opustimo.
Dva smo tjedna crnčili prekovremeno zbog nestanka dviju mladih sestara u neobičnim okolnostima – veoma neobičnim, kad smo već kod toga – i trebalo nam je sna.
Još sat-dva i moći ćemo uzeti kratak predah nakon četrnaest dana jalove potrage. Onesvijestiti se na krevetu i malo doći k sebi kako bismo se suočili sa subotom, za koju se već moglo naslutiti da će biti jednako frustrirajuća.
Domaću zadaću odradili smo dobro, ali nismo daleko dogurali: pretražili smo teren s dobrovoljcima i psima, prema sutkinjinu nalogu prisluškivali mobitele svih iz njihove okoline, pregledali smo snimke svih kamera u pokrajini, forenzičari su pročešljali automobile članova obitelji, ispitani su svi s kojima su bile u kontaktu tijekom tih sedamnaest i dvanaest godina života.
Isparile su... i bile su dvije.
Sitnica koja je dvostruko težom činila ne samo tu dramu nego i pritisak načelnika Medine na Albina pleća.
Pod blagom svjetlošću svjetiljki Trga Matxete kilometarska kolona čekala je početak predstavljanja romana.
Akrobat u zelenome baršunu žonglirao je trima crvenim lopticama, debelovrati muškarac gurao si je u usta glavu albino udava. Na popločanu trgu mirisalo je po kukuruznim tortiljama i slatkim pogačama od čvaraka i anisa, a furiozne su violine svirale glazbu iz Igre prijestolja. Rujanski sajam srednjovjekovlja poklopio se s predstavljanjem knjige.
Taj trg, na kojem je nekoć bilo sajmište, bio je krcatiji nego ikad, a hrpice čitatelja gubile su se među lukovima Arquillos del Juicija progutane larmom prodavača glinenih vrčeva i lavandina ulja.
Tad sam spazio Estíbaliz, partnericu iz Odjela za kriminalističku istragu, koja je Albu posvojila onoga časa kad su se upoznale te ju je sustavno uključivala u sve naše obiteljske rituale.
Moja punica Nieves Díaz de Salvatierra bila je umirovljena glumica koja je tamo negdje pedesetih bila čudo od djeteta domaćega filma i koja je žuđeni mir pronašla u vođenju hotela dvorca u Laguardiji, između vinograda i planine Toloño, nazvane tako po keltskom bogu Tuloniju, kojemu sam se usrdno molio svaki put kad bi zagustjelo.
“Unai,” povikala je Estíbaliz dignute ruke, “ovamo!”
Alba, djed i ja zaputili smo se prema njima. Deba je teti Esti udijelila zvučan i balav poljubac u obraz i napokon smo ušli u palaču Villa Suso, renesansno kameno zdanje koje već pet stoljeća dominira vrhom brežuljka našega grada.
“Mislim da je obitelj sad kompletna”, rekao sam i podigao mobitel prema nebu, koje je mjestimice postajalo indigo plavo. “Gledajte u mobitel, svi.”
Četiri generacije Díazā de Salvatierrā i Lópezā de Ayalā smiješile su se na obiteljskom selfiju.
“Predstavljanje je u dvorani Martín de Salinas, na prvome katu, mislim.” Vodila nas je Alba ozarena osmijehom. “Kakav bezazleni misterij, ha?”
“Na što misliš?” rekao sam.
“Na to da ne znamo identitet autora. Danas ćemo napokon saznati o kome je riječ...” odgovorila je pružajući mi dlan i ispreplićući svoje prste s mojima. “Kad bi barem tajne koje raspetljavamo na poslu bile tako nevine.”
“Kad smo već kod tajni…” prekinula ju je Estíbaliz nakon što ju je blago trknula pokraj ulaza u dvoranu. “Nemoj nagaziti na zazidanu ženu, Alba. Čuvari kažu da ih njezini jauci poprilično plaše kad noću krene bauljati pustim prolazima do zahoda. Zapravo, kažu da su to najpustiji zahodi u gradu.”
Alba je odskočila. Rijeka ljudi povukla ju je i na kraju je nagazila na ostakljeni pod kroz koji se vidjela nadgrobna ploča što je, prema onomu što se moglo pročitati na natpisu na zidu, prekrivala navodne ostatke kostiju srednjovjekovne žene.
“Ne spominji duhove i kosture pred Debom”, rekla je namigujući i stišavajući se. “Želim da večeras zaspi bez problema. Večeras mora spavati. Kao medvjed zimski san. A i mama joj pod hitno treba sna.”
Djed se nasmiješio, onim svojim stoljetnim poluosmijehom, jer je u čitanju ljudi bio mnogo iskusniji od nas.
“Ko da će se malena uplašiti od nekoliko loše položenih košćica.”
Rekao bih da je u tom promuklomu glasu bilo natruhe ponosa, a što se njegove praunučice tiče, djed se hvastao da je on osoba koja je najbolje kuži. Imali su neki oblik jednostavne i učinkovite telepatije koja je isključivala sve ostale: njezinu mamu, baku Nieves, strica Germána i tetu Esti, ali i mene. Deba i djed sporazumijevali su se pogledima i slijeganjima ramena i, na naš očaj, on je bolje od ikoga razumio nijanse u plakanju moje kćeri, njezine razloge da ne obuje gumene čizme, iako je to bilo apsolutno neophodno, ili skriveno značenje črčkarija kojima bi išarala ama baš svaku površinu pred sobom.
Napokon smo uspjeli ući u dupkom punu dvoranu premda smo se morali zadovoljiti stolicama u predzadnjem redu. Djed je posjeo Debu sebi u krilo i dopustio da se njegova praunuka igra beretkom, nečime što je samo naglašavalo njihovu fizičku sličnost i pretvaralo je u njegova malenoga klona.
Puštajući djeda da zabavlja moju kćer, načas sam zaboravio poslovne probleme i podigao sam glavu: uska dvorana kamenih zidova imala je strop od robusnih drvenih greda. Iza dugačkoga stola, na kojemu su čekale tri bočice neotvorene vode, i iza triju praznih stolica nalazila se izblijedjela tapiserija s motivom trojanskoga konja.
Bacio sam oko na mobitel, predstavljanje je kasnilo gotovo tri četvrt sata. Gospodin meni zdesna, s primjerkom knjige na koljenima, nervozno se klackao na stolici i nije bio jedini. Nitko se nije pojavljivao. Alba me pogledala nekoliko puta kao da mi pokušava reći: “Ako se ovo još otegne, morat ćemo odvesti Debu.”
Kimnuo sam pa iskoristio priliku da joj pogladim nadlanicu i pogledom obećam pokoji noćni nestašluk.
Kako je dobar osjećaj bio to što se ne moramo skrivati u javnosti, kako je dobar osjećaj bio imati tročlanu obitelj, kako je lijep život bio kad nije bio kurva, a moj je već duge dvije godine – od dana kad se rodila Deba – bio sretna zbirka obiteljskih rutina.
Sviđalo mi se to, to skupljanje bezbrižnih dana s mojim damama.
U tom je času kraj mene prošao pretio i znojan muškarac kojeg sam prepoznao: bio je to glavni urednik u Malatrami.
Davno smo bili u kontaktu, za vrijeme slučaja Rituali vode. Njegova je izdavačka kuća objavljivala radove prve žrtve, Annabel Lee, crtačice stripova i kratkotrajne djevojke svakog od momaka moje družine, da se tako izrazim. Razgalio sam se kad sam ga ugledao. Za njim je išao tip guste bradice, možda naš tajanstveni autor, a onda se kamenom dvoranom nakon dugog iščekivanja pronijelo zadovoljno mrmljanje koje kao da je nagoviještalo oprost zbog kašnjenja od gotovo sat vremena.
“Napokon”, šapnula mi je Esti, koja je sjedila kraj mene. “Još pet minuta i morali bismo pozvati jedinicu za suzbijanje nereda.”
“Ne pretjeruj, s nestalim smo djevojkama ova dva tjedna imali sasvim dovoljno cirkusa.” Kad se približila, njezina crvena kosa ušla mi je u oči i pogledom sam je zamolio da bude tiho.
“Uskoro će se vratiti doma mami i tati, rekla sam ti već tisuću puta”, ponovila je šapćući.
“Nadam se da će te nebesa čuti i da ćemo se napokon moći naspavati”, odgovorio sam susprežući zijevanje.
Nasreću, moje govorne sposobnosti vratile su se gotovo u potpunosti nakon što mi se 2016. javila Brocina afazija. Tri godine veoma intenzivnih posjeta logopedu vratile su me u svijet brbljavih istražitelja i, osim povremenih blokada uslijed umora, stresa ili nedostatka sna, ponovno sam govorio tečno.
“Je’n, dva, je’n, dva…” zaškripao je izdavačev glas. “Čuje li se dobro?”
Glave svih prisutnih istovremeno su kimnule.
“Silno mi je žao što kasnimo s početkom ovog događanja, ali moram objaviti da autor romana večeras nije mogao doći”, obavijestio nas je nakon što si je drhtavom rukom pogladio bradu, razbarušenu i kovrčavu kao u barda.
Reakcija je uslijedila odmah i neki su od nazočnih veoma neraspoloženo izašli iz dvorane. Urednik je očajnim pogledom pratio leđa prvih čitatelja koji su napustili skup.
“Shvaćam vaše razočarenje, vjerujte mi. Ovo nije bilo planirano, ali s obzirom na to da ne želim da ova večer propadne svima koji su čekali autora, rado bih vam predstavio Andrésa Madariagu. On je doktor povijesti i jedan od arheologa iz tima Zaklade katedrale svete Marije koji je prije godinu-dvije radio na iskapanju na nekoliko metara od mjesta gdje sad sjedimo, na brežuljku na kojem je nekoć ležalo naselje Villa de Suso, ispod utrobe Stare katedrale. Kanio je pratiti našega cijenjenog pisca na promociji i rastumačiti nazočnima nevjerojatne paralele između srednjovjekovne bademaste jezgre koju danas poznajemo i Victorije dvanaestog stoljeća koja se javlja u romanu.”
“Tako je”, nakašljao se arheolog. “Priča je zadivljujuće precizna, kao da je autor prije gotovo tisuću godina uistinu hodao ovim istim ulicama. Evo ovdje, pored starih vrata palače, na stubama koje danas poznajemo kao Stube San Bartolomé, u srednjem su vijeku bila smještena Južna vrata i bila su jedna od ulaznih vrata u naselje omeđeno zidinama koje…”
“Ne zna tko je”, prišapnula mi je Alba kraj ušne resice, koja se užarila nakon samo jednoga blagog dodira.
“Molim?” promrmljao sam.
“Ni izdavač ne zna tko je autor. Nijednom nije izgovorio njegovo ime i nije ga nazvao Diego Veilaz, što mu je pseudonim. Nema blagoga pojma tko je.”
“Ili čuva tajnu za iduće događanje na kojem će se pojaviti i želi raspiriti znatiželju.”
Pogledala me kao da sam dijete, ne odveć uvjerena.
“Zaklela bih se da ne zna, zaklela bih se da nema pojma kao ni mi.”
“Ne znam znate li da se nalazimo kod unutarnjeg zida prvobitnih bedema, onih od prije osnutka grada. Vidite? To je ovaj ovdje zid”, rekao je arheolog pokazujući nam kameni zid desno od sebe. “Ispitivanje ugljikom-14 pokazalo je da je sagrađen krajem jedanaestoga stoljeća, cijelo stoljeće prije nego što smo mislili. Možemo reći da sjedimo na mjestima na kojima se zbiva roman. Zapravo, vrlo blizu ovoga mjesta, kraj zidina, umire jedan od likova. Mnogi se zacijelo pitaju što je kantarida, španjolska muha ili zeleni babak. U romanu se javlja kao smeđi prah koji netko našemu nesretnom liku dade kao afrodizijak. To je točno, hoću reći,” ispravio se, “moguće.”
Arheolog je dignuo glavu. Svi smo pozorno slušali.
“Kantarida je bila najpopularnija srednjovjekovna Viagra”, nastavio je zadovoljno. “Prah koji se dobivao od metalik zelene ljušture malenoga balegara vrlo čestog u afričkim zemljama. Kantarida je bila jedini afrodizijak provjerene učinkovitosti u smislu da je održavala mušku erekciju. Veoma učinkovito proširuje krvne žile, ali prestala se rabiti jer, kao što je govorio Paracelsus: ‘Otrov je u količini.’ Dva grama kantaride ubiju i najzdravijega u ovoj dvorani, tako da se u sedamnaestom stoljeću prestala upotrebljavati nakon što su u Francuskoj takozvani ‘Richelieuovi bomboni’ za vrijeme tadašnjih orgija poharali gotovo polovicu dvora, da i ne spominjemo kako je markiz De Sade optužen za ubojstvo kad su dvije naivne dame preminule nakon što ih je ponudio španjolskom mušicom.”
Pogledao sam oko sebe. Ljudi koji su ostali na improviziranom arheologovu predavanju pozorno su slušali kako pripovijeda srednjovjekovne anegdote. Deba je spavala pod djedovom beretkom, okružena rukama tog dugovječnog diva. Nieves je slušala sa zanimanjem, Alba mi je milovala bedro, a Esti je rastreseno gledala stropne grede. Ukratko, sve je bilo kako treba.
Poslije četrdeset minuta, nakon što si je na vrh golema nosa nabio rasklimane dioptrijske naočale, riječ je uzeo urednik.
“Ne želim završiti ovaj događaj, a da ne pročitam prve ulomke Gospodara vremena.”
Ime mi je Diago Vela, ali zovu me grof don Diago Vela, dragomu Bogu svejedno. Svjedočio sam svemu što se zbivalo u ovom kronikonu koji započinje od dana kad sam se vratio, nakon dviju godina izbivanja, u staro selo Gasteiz ili, kako su ga pogani zvali, Gaztel Haitz, što će reći Stijena utvrde.
Vraćao sam se preko Akvitanije i nakon što sam prošao Ultrapuertos…
Iznenada sam iza svojih leđa čuo kako se otvaraju vrata dvorane. Okrenuo sam se pomalo znatiželjno, a sjedokosi muškarac od kojih pedeset godina ušao je šepajući sa štakom i povikao: “Ima li liječnika u dvorani? Palača je prazna, trebamo liječnika!”
Esti, Alba i ja ustali smo kao telepatski povezane trojke i otišli do muškarca pokušavajući ga umiriti.
“Jeste li dobro?” pitala je uvijek tako odlučna Alba. “Sad ćemo nazvati 112, ali morate nam reći što vam je.”
“Ne treba meni. Treba muškarcu kojeg sam našao dolje, u zahodu.”
“Što mu je?” požurivao sam ga s mobitelom u ruci.
“Leži na podu. Teškom sam se mukom sagnuo da se uvjerim je li mrtav jer je sa štakom to komplicirano, ali zakleo bih se da se ne miče. Ili je bez svijesti ili je mrtav”, rekao je muškarac. “Zapravo, mislim da ga prepoznajem, mislim da je… No, nisam siguran, ali mislim da je…”
“Ne brinite se sad zbog toga, mi ćemo preuzeti”, presjekla ga je Estíbaliz iskazujući se ponovno svojom legendarnom strpljivošću.
Cijela nas je dvorana gledala i slušala u tišini. Izdavač je, mislim, prekinuo čitanje. Ne znam, nisam primijetio. Zirnuo sam prema djedu, koji je u očima imao onaj “ja ću se pobrinuti za Debu, odvest ću vam je doma i staviti u krevet”.
Otrčao sam s Esti prema stubama koje su vodile do zahoda. U takvoj žurbi oboje smo zagazili na staklo koje je prekrivalo ostatke kostiju žene zazidane u palači Villa Suso. Nisam razmišljao o tome. Stigao sam prije partnerice i na podu našao krupna i dobro odjevena muškarca, nepokretna, s izrazom lica tako zamrznutim i bolnim da je i mene zaboljelo.
Zahod je bio besprijekorno čist, okruživala nas je sterilna bjelina, a vrata na kabinama ukrašavala je fotomontaža krovova i četiriju tornjeva Vitorije.
Iz džepa sam izvukao mobitel, na njemu upalio svjetiljku i postavio ga na nekoliko milimetara od njegova lica. Ništa. Zjenice mu se nisu suzile.
“K vragu…” uzdahnuo sam za sebe. Pritisnuo sam karotidu, možda očekujući čudo. “Ovdje nema suženja zjenice, Esti. Ni pulsa. Ovaj je čovjek mrtav. Ne diraj ništa, obavijesti zamjenicu načelnika, neka ona prenese dalje.”
Moja je partnerica kimnula i baš se spremala nazvati Albu, kad sam je prekinuo.
“Zaudara po prdežu”, rekao sam njušeći prostor. “Ovaj muškarac ima skupu kolonjsku vodu, ali miris ne može zamaskirati tako neugodan smrad.”
“Ovo je muški zahod, što bi ti?”
“Nije to, mislim da smrdi kao one prdac-bombe koje su, kad smo bili klinci, prodavali na kioscima zabavnih parkova u ampulama, ne sjećaš se? Dolazile su u kutiji sa slikom Kineza.”
Pogledali smo se; nisam tek tako naklapao o djetinjstvu.
“Hoćeš reći da misliš da je taj čovjek otrovan”, rekla je.
Nije mi bilo posve jasno je li pred nama slučaj prirodne smrti ili trovanja, ali, s obzirom na to da sam oprezan tip koji se ne voli kajati zbog nečega što je propustio učiniti te iz poštovanja prema pokojnom divu, kleknuo sam kraj njega i prošaptao svoju mantru:
“Ovdje završava tvoj lov, ovdje započinje moj.”
Pozorno sam ga promotrio i bacio se na onaj praktični dio: “Mislim da je svjedok imao pravo. Nema mnogo njegovih slika premda je dosta specifična izgleda i uvijek sam slutio da… Mislim da se nalazimo pred slučajem arahnodaktilije.”
“Govori da te mogu razumjeti, Krakene.”
“Taj čovjek ima, odnosno imao je, Marfanov sindrom. Dugi ekstremiteti, izbuljene oči. Pogledaj mu prste. Pogledaj visinu. Ako je to on, bit će cirkusa. Ostani uz truplo, idem reći Albi neka zatvori vrata od zgrade kako nitko ne bi izašao. Moramo uzeti izjave od dvjesto osoba. Ako je ovaj čovjek upravo umro, ubojica je još u palači.”
Roman je sa španjolskog jezika prevela Silvana Roglić.
