Bordeaux, 1137.
"Uvijek će te podcjenjivati. Pobrini se da to skupo plate."
To su bile posljednje riječi koje mi je otac uputio prije odlaska, zaogrnut hodočasničkim plaštem. A sad izaslanici spuštena pogleda tvrde da je umro ispred glavnog oltara katedrale u Composteli, na sam Veliki petak, otrovan nakon što je popio iz neodržavana bunara. Kao da voda može dokrajčiti onakva orijaša. Kao da nije uvijek sa sobom nosio ugljen da upije svaki otrov, putnik prekaljen tisućama bitaka i nevolja.
Kao da ti navodni poklisari nisu dio dobro osmišljene farse.
Tvrdili su da su došli zajedno, ali Rufus od Galije imao je cipele mokre nakon dugoga dana jahanja, zaudarao je na znoj svojega konja sve do mojega prijestolja.
S druge strane, Bretonac Otho tvrdio je da je vojnik, ali još mu nije okosmatila tonzura koja je govorila da je još donedavno živio među samostanskim zidinama. Osim toga, bio je odmoran, a zbog loša vida – posrnuo je preko stuba, dvaput – nije mogao ni pomišljati na to da bude čovjek od junačkih djela.
"Laž..." prosvjedovao je šaptom Rai, moj stric, moj ljubavnik.
Značajno me pogledao, polagano sam i ja pogledala njega.
Naslućivala sam da je došao, sasvim neočekivano, svršetak jednoga razdoblja. Znala sam da se od njega opraštam i u sjećanje sam pohranila te posljednje sate. Trebat će mi lijepe uspomene za sve ono što će uslijediti.
Rai je sa sumrakom udario prema kraljevstvu Ultrapuertos u potrazi za tijelom voljenoga brata kao i za objašnjenjem toga bezboštva. Ja sam ostala na čelu goleme Akvitanije, tek je nekoliko nas čulo vijest da Vilim X., grof od Poitiersa i vojvoda od Akvitanije, više nije među živima.
Nisu to bile prve vijesti koje su došle do nas s Puta svetog apostola.
A sve su bile međusobno proturječne.
Neki su govorili da je otac pao kao sasječen nakon što se pred glavnim oltarom sam borio s nekakvim dječakom. Sićušni je David porazio Golijata.
Kako povjerovati u takvu izmišljotinu?
Drugi su naklapali da su na njemu iskušali jezovitu normansku metodu mučenja "krvavi orao", da su mu rebra bila iščupana, a pluća visjela na leđima, poput krvavih krila.
Najmanje smislena verzija tvrdila je da je poljubio nekakvo dojenče u čelo i da su oboje na licu mjesta umrli.
A ovi su posljednji glasonoše govorili o otrovanim bunarima. U koju verziju povjerovati? Svi su se, međutim, slagali, začuđeni i zbunjeni, da je očevo tijelo ostalo neobične tamnoplave boje.
Toga kobnog dana, kao njegova trinaestogodišnja nasljednica, bila sam prisiljena ponovno progovoriti.
Zanijemjela sam pet godina prije toga kad su me dvojica prokletih Capeta nasilu uzeli pod mostom nad rijekom Garonne. Zamrzila sam otad kosu boje žita koja mi je šibala lice. Zamrzila sam plavu i žutu boju ljiljana koji su me pričepili uz travu.
Samo je Rai, moj nerazdvojni Rai, uočio moje izbivanje tijekom pogrebne povorke koja se vraćala iz katedrale svetog Andrije. Okasnio je, nikad nije saznao koliko je to bilo kasno za mene i moje djetinje tijelo. Porekla sam događaje, značilo bi to predati Akvitaniju kraljevima maglovitog Île-de-Francea.
"Hoćeš li da ih ubijem?" pitao je kad nas je našao i prvi sam put otkrila ganuće u stričevim plavim očima.
Ošamućena, dovela sam u red svoju tuniku, sakrila krv koja mi je curila niz noge. Ni on nije smio znati.
"Oc", odgovorila sam na našem materinjem jeziku.
»Da.«
Jedna riječ, dva slova. Dva muškarca, po dva zasjeka za svakoga od njih.
Jedan preko grla koji je zapečatio njihovu vječnu šutnju. Drugi je potkresao njihovu muškost, osveta za ono što su oduzeli meni i mojoj prvoj ljubavi.
S Raijem junačka djela nikad nisu ostajala napola, to nije bio njegov rukopis. Uvijek bi se pobrinuo za sve, njegovo pravilo bilo je privesti stvar kraju. Bio je od Poitiersa kao ja, crne kose, plavih i ukošenih očiju, brončane puti od vječnog akvitanskoga sunca.
Visok mi je bio i djed, strašni Vilim Trubadur, kurviš nad kurvišima. Moj otac, već rekoh, bio je orijaš koji bi sve odreda zapanjio na gozbama jedući za desetoricu. O Raimondu od Poitiersa, njegovu bratu – mojoj ljubavi – govorili su da je "najljepši princ na Zemlji, prijazan i ugodan u razgovoru". Mogu to potvrditi, odmalena smo bili stvoreni jedno za drugo, stric i nećakinja, dijelilo nas je devet godina, a sve nas je ostalo povezivalo.
Vraćali smo se s majčina pogreba i s pogreba malenog Aigreta, onoga koji je bio predodređen da bude vojvoda od Akvitanije, ali nije to postao zbog pustula koje su ga na kraju savladale. Francuski kralj, Luj VI. Debeli, na sahranu je poslao članove obitelji. Sam se ispričao diplomatskim lažima, svi su znali da ga je za postelju prikovala dizenterija.
Ali monarh je hlepio za bogatom Akvitanijom. Hlepio je za našim vinogradima i našim mlinovima, pašnjacima i blagom koje ih je paslo. Hlepio je za veseljem naših trubadura i za bojama naših haljina. Hlepio je za sjajnim dvorom u Poitiersu i našom blistavom palačom u Bordeauxu. Ozbiljni su sjevernjaci s dozom mrzovolje našu zemlju zvali "Jug".
Moj je otac bio kraljev vazal, ali bio je bogatiji i moćniji od njega, a posjed mu je bio pet puta veći. Njegovi su ga podvizi i ugled već za života pretvorili u sveca, a ta je cjelokupna aura junaštva ponižavala kralja.
Htio me za sebe.
Od trenutka kad je Aigret umro, htio me za sebe.
Poslao je svoju braću u nečasnu misiju, dvojica su me u trenutku Raijeve nepažnje otela i nasilu su htjeli prisvojiti Akvitaniju. Vladao je običaj da oskvrnu nasljednice i time ih prisile na brak kako bi se domogli miraza. Majka mi je to ponavljala od kolijevke: "Ako se to dogodi, ti ćeš biti kriva." Ali ne, nije se dogodilo, nije zabilježeno u kronikama. Samo sam ja znala da se dogodilo i odlučila sam da se nikada nije zbilo, elem, dogodilo se nije.
»Damnatio memoriae«, naredila mi je djedova utvara.
»Izbriši to iz sjećanja.«
Zaboravi dušmanina iz prošlosti. Ne misli na njega, ne govori o njemu, ne piši o njemu, ne vraćaj se na mjesto gdje si bila ranjena.
Zamalo da nisam umrla od boli kad su me rasporili iznutra, naučila sam pod tim mračnim mostom da tijelo djevojčice mora popustiti jer volja muškarca koji zapne da ga otvori ne popusti nikada. Bijaše to ratni čin i bojno polje, kukavice, bijaše to tijelo nejake djevojčice.
Prva životna lekcija: nađi drugo oružje.
Rai i ona dva slova bili su moje oružje. Braća kralja Capeta umrla su, a da Debelomu nisu mogli poslati poslanicu da su prodrli u moje tijelo, a time i u Akvitaniju. Uvijek sam to poricala Raiju, on je hinio da mi vjeruje, utovario je Francuze i odveslao do rukavca Garonne koji smo tek rijetki poznavali. Djed je iz križarskih ratova donio čudovišne ribe i otad su se ondje mrijestile. Bile su mesožderke. U toj su bari nestali Capeti. Nikad nismo razgovarali o tome, otac nikad ništa nije doznao, dovoljno mu je bilo žalovanje. Ništa moje dame, ništa moje tete. Malena Aelith, moja sestra, moje drugo ja, još nije bila stasala za povjeravanja koja će doći tek poslije.
Zanijemjela sam, svi su to pripisali teškom žalovanju zbog gubitka majke i brata.
Moje su riječi ubijale.
Roman je sa španjolskog jezika prevela Silvana Roglić.
