U proljeće prije smrti mog muža par kosova sagradio je gnijezdo u žlijebu udaljenom tek koji metar od prozora naše kuhinje. Živjeli smo u toj kući skoro dvadeset godina, pod njezinim smo krovom odgojili troje djece koja su sad gotovo odrasla, ali nikad u tih trideset godina kosovi nisu odabrali tako povoljno mjesto našem promatranju za svoje gnijezdo. Parovi kosova gnijezdili su se u zidu obraslom bršljanom u našem vrtu, no ni jedan nije uspio donijeti na svijet žive potomke, jer bi neizležena jaja postala plijen mačkama iz susjedstva koje su se bez problema penjale gustim bršljanom.
Žlijeb je bio izvanredna lokacija, i za ptice i za nas. Kosovi su bili sigurni od mačaka koje se nisu mogle uzverati po glatkim zidovima kuće, a Aleš i ja smo mogli uživati promatrajući ptice iz topline naše kuhinje. Odjeveni u kućne ogrtače, s papučama na nogama, pili smo jutarnju kavu i pogledavali prema žlijebu promatrajući ptice koje su se udomaćile dok smo nas dvoje razgovarali o svojoj djeci, o projektima i svakodnevnim sitnicama.
Prvo je došla poduzetna faza: neupadljiva ženka smeđeg perja, glavna graditeljica gnijezda, letjela je amo-tamo, amo-tamo neumorno u svom kljunu noseći grančice, lišće, travu, pa čak i komadiće smeća, plastike i slične sitnice pomoću kojih je izgradila udubinu nalik šalici, sastavljajući sve nepovezane fragmente i povezujući ih blatom. Potom je došla sjedilačka faza leženja i grijanja jaja, doba sjedenja na njima i čekanja. Neke smo faze propustili: udvaranje para koje se, kao što mi je Aleš pročitao iz knjige o lokalnim pticama, sastojalo od krivudavog mužjakova leta i pokreta glave kao da kima, ženkina odabira područja, samog čina parenja kad ženka spusti glavu i podigne rep kako bi mužjaku dopustila da uđe u nju.
Aleš je bio oduševljen. Pjesnik, redoviti profesor, angažirani javni intelektualac, često se jadao zbog toga što nema dovoljno vremena za hobije, nego se bavi samo apstraktnim svijetom riječi i ideja i knjiga. Nije se bavio vrtlarstvom, nije kuhao, nije prakticirao redovitu tjelesnu aktivnost osim skijanja zimi. U tome je bio savršen majstor, skladno se i nevjerojatnom lakoćom spuštao padinama, čak je mogao skijati unatraške na najstrmijim stazama, što je bila njegova verzija krivudava leta, nešto što me oduševilo na samom početku našeg braka kad sam se ja, skijašica početnica, supruga početnica, zaputila na padine s njim. Jedna od Aleševih najneobičnijih fantazija bila je ta da bude promatrač ptica, no nikad se tomu nije uspio posvetiti kako treba. Kupio je nekoliko knjiga o pticama u svojoj rodnoj Sloveniji – zemlji u koju sam se ja doselila iz Sjedinjenih Američkih Država prije dvadeset godina kako bih se udala za njega, kako bismo povezali svoje živote, ako već ne blatom, onda nekim jednako čvrstim materijalom. Otišao je tako daleko da je čak kupio CD-e s ptičjim pjevom koje je stvarno slušao u rijetkim trenucima kad bi kod kuće bio sam. Kad bismo ga ja ili netko od naše troje djece tinejdžera prekinuli u toj besmislenoj razbibrizi, morao je podnijeti lavinu ismijavanja punog ljubavi. Bio je spreman na tu cijenu.
A onda su tog proljeća, posljednjeg proljeća njegova života, ptice došle k njemu, i dok su graja njihovih obiteljskih obaveza i pjesma oživljavale naša jutra, ta predstava nije bila lišena uznemirujuće metaforike. Nakon razdoblja ležanja na jajima izlegli su se ptići. Promatrali smo ih odozdo; mladunci su bili toliko sićušni, goluždravi i slijepi, kao što me Aleš izvijestio, a ležali su toliko duboko u svome gnijezdu u obliku šalice, da ih mi nismo mogli vidjeti. No sasvim smo sigurno znali da su se izlegli, zato što su njihovi roditelji ušli u razdoblje neprestane užurbanosti, izlijetali su iz gnijezda i ulijetali natrag u njega, ne samo ujutro, nego čitave dane, s crvima u kljunovima, a glave su im se podizale i spuštale dok su hranili svoje mladunce. Ptići su rasli i ponekad bismo ugledali njihove majušne gladne kljunove kako izviruju iz gnijezda – otvarali su se i zatvarali, otvarali i zatvarali, neumorno, još, još, još, tražili su.
Srknula sam kavu i rekla svom kulinarski nesposobnom mužu:
Sad znaš kako se ja osjećam.
I tako su se ptići hranili i bilo im je dobro i rasli su. U početku smo vidjeli samo tri kljuna, a onda čitave njihove tri smeđe goluždrave glave, a onda gornje dijelove njihovih tijela i prije nego što se tomu itko nadao, jedan je ptić skočilo na sam rub gnijezda promatrajući odande svijet s onu stranu zidova svog svetišta sagrađenih od grančica i blata. Ptić je provizorno širio i skupljao krila.
O ne! Poletjet će! Poletjet će!
To se činilo nepojmljivim. Klara, naše najstarije dijete, već je bila otišla od kuće, studirala je u Pragu. Naše drugo dijete, Simon, pohađao je posljednje polugodište srednje škole i planirao je uzeti slobodnu godinu i volontirati u Rigi u Latviji. Trebao je otići za nekoliko mjeseci, a ni Lukas, naš najmlađi, nije bio daleko od toga. Prosječno prođe četrnaest dana prije nego što se mladi kosovi izlegu i napuste gnijezdo, a nama se činilo da tog proljeća 2015. promatramo ubrzanu animiranu verziju naše obitelji na ekranu ispred kuhinjskog prozora. Ono što je započelo kao nešto divno, kao čudo života, završilo je užasom gubitka i samoćom. Nedugo nakon što je prvi ptić usudio zamisliti šire horizonte svijeta izvan gnijezda, i drugi su to učinili i uskoro su svi isprobavali kratke probne letove do ruba žlijeba i natrag. Nedugo nakon toga svi su otišli, svi, i roditelji i djeca. Gnijezdo je, naravno, ostalo prazno i napušteno.
Priča tu ne završava. Uslijedila je još jedna mala tragedija. Nekoliko dana nakon što je obitelj kosova nestala ispred našeg kuhinjskog prozora, pronašli smo mrtvog ptića na travnjaku pred našom kućom. Ležeći ondje mrtvo u travi, majušno je biće djelovalo puno manje nego dok je hrabro stajalo na rubu svoga djetinjeg utočišta i poduzimalo prva neustrašiva polijetanja u svijet. Perje mu više nije bilo tamne boje smeđeg pijeska, nego je izblijedjelo do neke pomalo turobne boje. Zamotali smo beživotno tijelo u papirnati ubrus, držali ga neko vrijeme u rukama, a onda ga, bez posebne ceremonije, bacili u smeće.
Mora da smo usput pomislili na to kako je priroda okrutna, čak i ovdje u gradu, čak i u benignoj toplini nadolazećeg proljeća. Tada nismo razmišljali o sebi kao o dijelu prirode, stvarno nismo. Osjećali smo se neranjivima.
Knjigu je s engleskog prevela Anita Peti-Stantić.
