Elin Cullhed: Euforija

Moj život, to je bio tekst.

Moje tijelo, moja koža, moja bliješteća bijela zapešća koja su me na biciklu nosila kroz Devon. Kad bih srela nekoga koga znam, zadrhtala bih, kao da su mi živci i žile prostrijeti na vanjštini tijela poput guste mreže, a srce su mi bila usta, srce je govorilo i uzviknulo: "Bok!" kad sam srela susjedu (ženu direktora banke) koja me voljela ispitivati pogledom da dokuči jesam li normalna.

Srce je lupkalo tamo, u mom središtu. Moja usta. Moja crvena usta. Sama ja bila sam tema, bila sam motiv, kako da se onda ispružim van iz sebe i stvorim novi motiv? Kako da se smjestim daleko od središta motiva?

Ted je to znao, zato me oženio: Ja sam bila živci, bila sam krv, bila sam srce, bila sam bijela koža, bila sam biserna ogrlica, bila sam mramor, bila sam golubica, bila sam jelen, bila sam mrtva krtica koju smo našli na tlu, bila sam djevojčica, bila sam žena, bila sam majka njegove djece. Bila sam Amerika, bila sam čitav jedan kontinent, bila sam budućnost, bila sam motiv koji je htio otkriti, bila sam osoba koju je htio kolonizirati, htio me pojesti, htio me skladištiti u sebi, htio me pohraniti. Htio me dovesti k sebi iz Amerike gdje sam rođena i dati mi da osjetim puls londonskog života u srcu, a zatim me htio smjestiti u kuću na selu u Devonu među sve te sunovrate i ptice. Kupio mi je bicikl. Žestoko me jebao na kauču u hladnom dnevnom boravku, bila sam topla vlažna lokva pod njim u koju je svršio. Mirisalo je na meso i krv. Spermu. Nakon toga se osjećao svemoćno. Pobijedio je Ameriku, razvukao je vlastite granice, usavršio je motiv: Žena koja mora umrijeti.

Žena osuđena na smrt.

Stvorio me.

Podigla sam se iz lokve i oprala se sretno se osmjehujući, bila sam oplođena njegovim djetetom njegovim snom njegovim obećanjima. Engleska. Stajala sam na njegovoj zemlji. Njegovi lovovi na zečeve. Njegova stabla jabuke, sedamdeset jedan komad (ja sam izbrojila sedamdeset dva). Njegove riječi, njegova stabla, njegovo pisanje. Njegov glas. Dovršila sam život za njega. Pustila sam njegovo dijete da iz mog mesa padne u svemir. Frieda. Jabuka sa stabla. Crvena usta, crveno srce, crven puls. Tad sam osjećala da i ja živim. "Ništa me nije više usrećilo od djece", napisala sam u pismu mami u Ameriku. Ali znala sam i da će sve što kažem i napišem (ČITAV MOJ GLAS; TO SAM BILA JA) jednog dana biti okrenuto protiv mene. Moja je stvarnost svake minute mijenjala oblik, Ted je to znao, u jednom sam času bila zadovoljna, u drugom sretna, u trećem očajna, u četvrtom sam plakala, znojila se, žudjela, željela i nadala se.

Ništa od toga zapravo se nije dalo uzeti za ozbiljno.

Pa kad me u centru, kad sam spuznula sa sjedala (opet sam bila u visokom stupnju trudnoće) dočekala žena direktora banke, poželjela sam da sam ja ona, da ja vidim NJU, a ne ona mene. Ja, Sylvia, sigurno sam mnogo ljepša za vidjeti, a svejedno ne vidim samu sebe!

S naporom sam se nasmijala jer sam bila bez daha i obrisala grašku znoja s lica. U toploj mi je odjeći bilo toplo. Centar je bio okićen, za nekoliko je tjedana stizao Božić. Žena direktora banke kupila je nešto što sam zapravo i ja trebala kupiti, primijetila sam kako joj nisam dala pravo da zauzme vlastiti oblik, nego sam je, neprimjetno, već bila kolonizirala, uzela sebi malo od njezine pedantne prilike u centru i dala joj moć da u meni rasplamsa tjeskobu i stres.

"Idete po paket?" pitala je.

"Tako je, važno mi je da zadržim određene pretplate iz Amerike", odgovorila sam i požalila što sam dala tako dug i zamršen odgovor na nešto što je zapravo vrlo jednostavno.

Pitala sam se kako bi joj bilo biti prijateljica, ali odagnala misao primijetivši: Bože, kakav očajan kaput.

"A gdje vam je Frieda?" pitala me.

Kiselo sam se nasmijala, preznojena.

"Doma s tatom", ponosno sam odgovorila.

"Vješt je on, vaš muž", rekla je žena direktora banke.

"Ted", podsjetila sam je. "Ted Hughes."

Žena direktora banke je kimnula. Činilo se da oblikuje misao.

"Biste li došli na večeru jedan dan? Samo prigristi nešto s nama. Mislim da bi moglo biti vrijeme da se mi susjedi malo upoznamo. Paše li vam… sutra?"

Tako… tako pristojno. Naravno. Ulovila me – gle, kako je lukavo iskoristila priliku! Poznanstva među ljudima nimalo nisu bila kao u mojoj domovini, gdje osobi s kojom si samo podijelio polusrčan, nezanimljiv obrok možeš izgovoriti riječi I Love You. I Love You – vrlo bi lako od srca odlomio komadić, nije to moralo značiti da ulaziš u naročito intiman savez. Ali činilo se da se ovdje, u Engleskoj, druženje mora odvijati prema strogo postavljenim pravilima, ne druži se iz želje, nego iz neobičnog običaja dužnosti. Mislim da bi moglo biti vrijeme za nas susjede. Moramo. Ne možemo živjeti jedni kraj drugih i svakodnevno se viđati, a da ne pokažemo jedni drugima tko smo, kakav stari prašnjavi namještaj imamo kod kuće. Oh, nisam imala snage za to. Ali nisam je ni imala snage pogledati u oči i reći: Ne. Ne! Ne želim! Zaboravi!

Svoj sam paket dobila od mladića koji je radio za tezgom pošte i nešto ga je u mojoj prilici ponukalo da treperi očima, ili su to bili živci, usta poput srca, ono crveno koje lupa i lupa. Ono nervozno.

Okrenula sam se bapcu:

"Naravno", zasjala sam. "Nemamo drugih planova. Vrlo rado."

Žena direktora banke zadovoljno se nasmiješila iza ovratnika krznenog kaputa. Zacvrkutala je. Pusti, pomislila sam: Udobrovoljila sam nekog.

"Lovely, honey!" viknula je preko trga.

Kako dosad to nisam naučila! Podići paket, odraditi obične zadatke, voziti bicikl, ispaljivati riječi poput "bok"  i "hvala" , kao da je to najnapornija stvar na svijetu. Ljudi svakog dana rade stvari koje su daleko zahtjevnije, a jedino što ja radim je 1. trudna sam i 2. vozim bicikl i podižem paket u centru i čak ni to nisam u stanju, čak ni to nisam u stanju napraviti, a da ne ostavim nekakav otisak u svijetu.

Moram li? Moram li doista? Moram li biti živući cirkus? Moram li imati srce? Moram li podsjećati ljude na nešto – njihove vlastite osjećaje i razloge? Moram li biti živuća kronologija koja biciklira uokolo?

Paket je bio na nosaču tereta, upravljač mi se klimao, bila sam razočarana što je poslić u centru već obavljen i što se ono što sam JA imala na umu – da će se nešto zbiti, da će se misao pojaviti, stih pokrenuti od napora, ili da će se jednostavno desiti nešto veselo, nešto kul – nije dogodilo. Ni jedna riječ u glavi, nijedan početak poglavlja, nijedan roman, nijedan se lik nije oblikovao. Ništa. Bila su dva sata kad sam se popela stubama trijema, u svom teškom i golemom obliku planinskog trola. Ponovno sam kod kuće. Kod kuće u našem carstvu, mome i Teda Hughesa.

I Friedinom. Došla mi je u susret, stisnula svoje malo jednogodišnje tijelo uz moje. Preduhitrila sam je i rekla: mama te ne može sad nositi, preteška si. Gotovo sam je šutnula od sebe dok sam s mukom svlačila kaput, ostavivši vunenu majicu na sebi.

Na svoje sam veliko iznenađenje otkrila da Ted piše u mome studiju.

Još me nije bio primijetio, ali tad je ustao sa stolca pred pisaćom mašinom i doklipsao niz stube.

"Zar pišeš?" pitala sam. Izgledao je prozren. Imala sam svoj osupnuti osmijeh, onaj koji tako snažno iskače s lica.

"Napisao sam nekoliko redaka, da", priznao je. "Žele da predam još materijala za BBC."

Taj visoki, snažni muškarac. Smeđa kosa, duguljasto lice, šiljast nos. U kući nam je bilo hladno, ledeno i gore i dolje, moramo naložiti. Bilo je pogrešno sjediti i pisati dok sam ja vani na slobodi, JA sam u ovom trenutku trebala biti slobodna, slobodna u centru na biciklu. A svejedno…? Svejedno je pisao?

"Kako uspijevaš?" pitala sam i sagnula se prema kćeri, uštipnula je za nos. "Čim ja radim nešto drugo, makar na sekundu, eto nje, vuče me i povlači."

Ted je slegnuo ramenima.

"Kao što rekoh, išao sam samo napisati redak."

Frieda je morala nadoknaditi roditeljsku blizinu, činilo mi se da na njoj primjećujem da je dugo bila sama. Sad joj je trebao netko. Penjala mi se na bok, ali bila sam preumorna od vožnje biciklom.

"Imaš paket?" pitao je Ted.

Frknula sam prema paketu – nije više bio zabavan. Ništa posebno.

"Ma", otpilila sam. "Samo nekoliko časopisa za kućanice od mame."

"Zvuči krasno", rekao je Ted. "Lijepo je imati nešto čemu ćeš se veseliti."

Misli li ozbiljno? Pogledala sam ga. Sigurno se šali sa mnom. To je morala biti ironija. Ne može zaista ozbiljno misliti… Treba li me nekoliko časopisa o domu i lifestyleu iz Amerike zaista razveseliti?

"Kao što rekoh, ništa posebno", rekla sam i podigla se sa snažnom željom da zbacim Friedu sa sebe, navalila mi je na kuk kao štene na kost.

 

"Sutra idemo na večeru", prostenjala sam dok sam s mukom na stolcu navlačila vunene čarape. "Možda je kod njih toplije. Par Tyrer. Naletjela sam na ženu direktora banke u centru."

"Tako znači", rekao je Ted. "Onda ću pričati o svim svojim poduhvatima za BBC nekome tko će možda biti zainteresiran."

Što je time mislio? Kakav to crnomuljan ponor ima pod sobom? Je li umoran? Je li ljut? Nemam li ja isključivo pravo na umor i ljutnju? Nemiran leptir proletio mi je utrobom, cijelog je dana vrebao, a sad mi je od njegovih krhkih krila zatreperila nutrina. Leptir je bio zatvoren, tražio pravi izlaz i zabio mi se ravno u meso. Tragala sam za riječju.

"Je li Frieda spavala?" ipak sam ga pitala.

"Nije, ti je stavi leći", rekao je Ted.

"Je li ručala? Dva su sata!"

"Ima slanine."

"Što si ti jeo?"

"Nije mi se ručalo."

Uzdahnula sam, otvorila vratašca kamina u dnevnom boravku i ubacila nekoliko cjepanica na prostrti žar, ali nisu postigle da se vatra zaiskri i rasplamsa kako sam bila zamislila; cjepanice su zagušile žar, ognjište se zacrnjelo. U kući je bilo ledeno – primalja je rekla da nam u siječnju, kad dijete dođe, mora biti toplije.

"SLANINU JE JELA ZA DORUČAK!" viknula sam tako da je dijete u trbuhu od napora napravilo salto.

"Onda joj daj papir za pečenje! Slanina je sve što imamo!"

Na to nisam imala nikakav odgovor.

"Sad ću napisati ovu pjesmu do kraja!" nestrpljivo je nastavio Ted, otišao na kat i zatvorio vrata potkrovlja za sobom.

"Slanina", rekla sam Friedi i osjetila da sam i sama gladna kao vuk. Uzela sam tavu za pečenje s kukice, prepustila se gladi. Mali komadić mene iskalio se. Na sebi sam imala onu veliku kobaltno plavu majicu, vrećastu, poput šatora na trbuhu, nije me činila privlačnom. Na najvišem vrhu visoke planine (koja sam bila ja) stvorila se velika, masna mrlja. Gledala sam kako se širi tkaninom. Počela sam plakati, grimasom tjerajući suze, ali plač je bio tu i pekao je. Prokleta pjesma! Duguljasta traka slanine koja je dugo ležala na tavi i koprcala se, sad je na tanjuru bila kruta i tvrda. Razrezala sam je Friedi. Grizla je i izvijala se od gnušanja jer je meso bilo jetko i preslano. Predugo sam ga pržila. Povukla sam njezin tanjur k sebi, odrezala nov komad žlundrave slanine pa njega prepržila; smanjivši toplinu rasplamsalog plinskog plamena ispod tave.

Moja je odgovornost da sve bude kako treba.

Nekoć je bila čista i nevina i jela je samo mlijeko iz moje nutrine, mlijeko koje mi je strujalo iz dojke i za koje mi nije bilo sasvim jasno odakle dolazi. Mlijeko. Bijelo, toplo mlijeko. Grudi su mi i sad bile velike i osjetljive, i bila sam tako napaljena u trećem tromjesečju, htjelo mi se svake noći. Ali Ted nije baš shvatio što radim. Privila sam se uz njega, ali kako mu se moj trbuh zabijao u leđa nismo se mnogo dodirivali. Uzdahnuo je, okrenuo se na drugu stranu kreveta. Povukla sam se za njim, vrućih i znojnih ruku i nogu unatoč tome što je u spavaćoj sobi bilo toliko hladno.

Evo, jedi sad, mala. Dala sam Friedi mekši komad slanine. Cuclala ju je, smijala se. Smiješak kao da je bio uklesan u nju: možda je to obrana, pomislila sam, pancirka protiv mraka koji vidi kod svojih roditelja, koji se kroz osmijeh što stražari ne može uvući u nju. Frieda je čvrsta poput kamena, također sam pomislila. Sve će nas nadživjeti.

Roman je sa švedskog jezika prevela Lana Momirski.

Knjiga Euforija objavljena je u sklopu projekta Growing Together koji sufinancira Europska unija.