Dva špalira (1941. - 1945.)

Bio sam radoznao dječak niska rasta i morao sam se popeti na ogradu da bih mogao vidjeti preko gustog špalira. Dan ranije, u četvrtak 10. travnja 1941. godine, bilo je tmurno nebo i palo je malo susnježice koja se brzo topila na karlovačkim ulicama. Preko noći se razvedrilo. Veliki petak osvanuo je okupan proljetnim suncem, okićen trobojnim zastavama koje su lepršale s krovova, prozora i balkona. Na Baniji, od Kupskoga mosta prema Selcu, protegnuo se gusti špalir karlovačkih građana koji su došli pozdraviti ulazak njemačke vojske u grad. Djeca mašu papirnatim zastavicama, a špalirom struji veseli žamor: "Nema rata, a imamo državu!"
Prvi tenk njemačke prethodnice zaustavio se na uglu Banije i Kolodvorske ulice, pred improviziranom tribinom. Kraj tribine postrojena vatrogasna limena glazba trešti pozdravne koračnice, zajapureni govornici s tribine recitiraju dobrodošlice. Ne čujem ih, ozvučenje je loše, ali s povišenog mjesta na ogradi, zajedno s prijateljima Tončekom Strzalkowskim i Bogdanom Lasićem, imam lijep pregled i sve dobro vidim. Radoznalosti je udovoljeno, a i osjećaju da nismo utopljeni u mnoštvu špalira, s kojim se ne radujemo današnjem danu.
Naš gimnazijski kolega Lončarić, stariji od mene tri-četiri godine, kojeg smo na nogometu zvali "Lonac", s puškom preko ramena i velikom kokardom na "šilterici" šepuri se oko špalira, očigledno ponosan što je baš on jedan od onih koji ovdje drže red. Gospodin Livadić, nedavno konvertirani Židov Leitner, vlasnik trgovine željeznom robom nedaleko od nas na korzu, u zaštitarskoj uniformi s puškom i novoprišivenom kokardom, s napadnom poduzetnošću nekakvog nadredara, pred špalirom demonstrira hitno prilagođavanje novim prilikama (ali ga ni to nije spasilo, jer je već iste godine skončao u Jadovnu). Na trenutak mi se učinilo da s prozora na prvome katu, iza zavjese, proviruje moja vršnjakinja Smiljka Kozomarić, za kojom sam prethodnog ljeta na koranskom kupalištu, s prvom stidljivom čežnjom, pogledavao kako svoje prve obline izlaže vodi i suncu. Njen je otac imućni karlovački trgovac, istaknuti podupiratelj srpskih kulturnih društava i "Jugosokola", pa Smiljka sigurno nema razloga veseliti se dolasku Nijemaca, proglašenju ustaške NDH i slavlju pred njezinom kućom.
Mladi njemački vojnik (ili oficir), koji do pojasa viri iz kupole tenka, sasvim mirno, možda i ravnodušno, sluša dobrodošlice na nerazumljivom mu jeziku, a meni se iz daljine činilo da kradom pogledava na sat. Šezdeset godina kasnije moj mi je prijatelj Vaništa pričao kako ga je iznenadilo mladenački lijepo lice tog vojnika (ili oficira), lijepa i profinjena pojava na vrhu golemoga ružnoga tenka.
Kroz gusti špalir građana motorizirana njemačka prethodnica paradno je preko banijanskog mosta ušla u Karlovac i razmiljela se gradom. "Toj se sili nitko ne može oduprijeti", snuždeno je, pod dojmom njemačkih tenkova, na putu kući, mumljao Bogdan Lasić, već tada nadobudni skojevski simpatizer, tri godine kasnije komesar čete u Žumberačkoj brigadi. Sa svojih smo prozora iduća dva-tri dana gledali njemačku motorizaciju kako dolazi i odlazi, postrojava se i prestrojava pred Zorin domom, kao na nekoj etapnoj stanici za daljnji raspored. Oklopljeni kamioneti vukli su topove s dugačkim cijevima, duljima od samih kamioneta. I jugoslavenska vojska, koja se raspala pod naletom motoriziranog oklopa, imala je topove, ali su ih vukli volovi. U Glini – zapisao je tamošnji kroničar – topovi jednog diviziona s upregnutim volovima zanoćili su po dvorištima i u gradskome parku. Ujutro su njemački tenkovi protutnjili Glinom, posade kraljevskih topova preko noći su se razbježale i napušteni volovi tužno su mukali glinskim ulicama i parkom, žedni i gladni.
Četiri godine kasnije, s obje strane ulice na karlovačkoj Baniji, opet se zgusnuo dugački špalir radosnih građana. Bili su to kasnovečernji sati 8. svibnja 1945. godine. Rat je bio gotov. Banijanskom cestom, kroz bučni špalir, Karlovačka udarna brigada vraćala se u svoj grad. Na uglu Kolodvorske ulice i Banije opet je limena glazba treštala poletne koračnice, možda ona ista glazba koja je tu svirala prije četiri godine. Građani iz špalira mahali su zastavicama, bučno pozdravljali i radosno prepoznavali brigadire iz stroja. Više od tisuću mladih ljudi, koji su koračali kroz špalir, jedva su održavali vojnički red u stroju i najradije bi se razišli među građane: iz rata su se vraćali svojim obiteljima i kućama.
Na uglu Kolodvorske i Banije ovaj put nije bilo tribine. Pozdravi dobrodošlice održani su pred srušenim mostom, ali govornike nisam vidio ni čuo, jer sam u stroju brigade bio daleko otraga, u IV. bataljonu. Učinilo mi se da među mnogima ispred hotela Evropa opet stoji čovjek s najbujnijom kosom u gradu, radiotehničar Kiš, kojeg sam zapamtio da je točno na tom mjestu stajao i prije četiri godine. Prozori na kući Smiljke Kozomarić ovaj put nisu bili zastrti, a s jednoga prozora mahala je Smiljka. S obje strane špalira svaki bi čas ponetko utrčao u stroj brigade da zagrli sina, kćerku, brata ili prijatelja. Kruti vojnički stroj pomalo je labavio i uranjao u raspršeni špalir. Prije mosta iz špalira je odjednom istrčala moja mama i dugo smo zajedno plakali od sreće što smo opet tu i od tuge što najbližeg nam, i mnogih drugih, s nama više nema. Jedan rat zaista je bio gotov. Za nas mnoge to se zvalo Oslobođenje i tek smo poslije shvatili da radost nije donijelo svima, već nekima i nepravedne patnje i boli. Bili smo dorasli otporu protiv Zla, nismo bili dorasli ljudski okruniti pobjedu. Poput mnogih ratnih pobjeda u povijesti, ni naša nije ostala neokaljana.
Četiri godine, između prvog i drugog špalira na karlovačkoj Baniji, trajao je taj rat, koji nam je svima odredio sudbine. Uništio je milijune obitelji i bezbroj ih osakatio, raspršio nas je na sve strane. Nekadašnje susjede i prijatelje natjerao je da se gledaju kroz nišane mitraljeza. Za sobom je ostavio tragove, dugotrajne do naših dana. Iako su Nijemci trideset godina kasnije samozadovoljno skovali kovanicu "Vergangenheitsbewältigung" (prevladavanje prošlosti), bojim se da ta prošlost nije sasvim prevladana ni kod njih, a još manje u našem istočnom susjedstvu i kod nas u Hrvatskoj. To su još uvijek potmule bolesti, koje svoje najžilavije korijene vuku iz godine 1941., iako ni neke ranije ni kasnije godine nisu ostale nedužne.
Pišući u ovoj knjizi o svojoj obitelji, trudio sam se da sve što se događalo nama ne odvajam od sudbina mnogih drugih i cijele zemlje. Pratim u knjizi prijatelje i znance, pa i neke ljude koje tada još nisam znao, nastojeći da ih razumijem i kad nismo bili na istoj strani. Držim da sudbina moje obitelji, od koje polazim, upotpunjuje opću sliku zbivanja, i da opća slika zbivanja, koju naznačujem kroz obilje istraženih dokumenata i drugih izvora, omogućuje da bolje shvatimo što se to i zašto se događalo mojim najbližima, meni i mnogim drugima.


* * *

Mislim da točno mogu odrediti dan i sat u kojem je prekinuto moje djetinjstvo: nedjelja 13. travnja, katolički Uskrs, proljetno prijepodne. Na promenadi pred Zorin domom, nedaleko od kuće u kojoj stanujemo, uredno poredani njemački tenkovi, blindirani automobili, vojna kuhinja na velikim kotačima s debelim gumama. Moji "špilkameradi" Tone Orešković i "Cujo" Pasek došli su po mene da se idemo igrati. Otac me zaustavio na vratima:
– Kamo ideš?
– Idem se s dečkima igrati.
– Igrati?
Otac me pogledao malo začuđeno, u nedoumici.
– Pa, dobro. Idi. Nemoj zakasniti na ručak.
Kad sam se vratio na ručak, oca više nije bilo kod kuće. I kući se više nikad nije vratio.
Ne sjećam se jesmo li se toga jutra na promenadi zaista igrali ili smo samo u dječačkoj radoznalosti obilazili oko poredanih oklopnih grdosija kakve smo dotad vidjeli samo u Fox Movietone žurnalima. Njemački vojnici bezbrižno su ćaskali, nešto pijuckali iz limenih čaša, šalili se, pušili. Na istim mjestima, istovremeno, promatrao ih je i Stanko Lasić: "Sve što sam dotad o Nijemcima mislio mogao sam skupiti u ovu formulu: zli i ružni ljudi. A u Karlovac je došla mladost: vedra, nasmijana, pristojna, uljudna, čak ljubazna, a prije svega lijepa... Ništa im nije bilo teško. Gledali smo ih na promenadi, ispred Zorin doma: cijeli su dan nešto radili, čistili oružje, glancali topove, skidali blato s kotača i gusjenica, čitali novine, slušali radio, prali košulje, rezali nokte, otvoreni prema nama, ali zatvoreni u sebe... Osjetio sam odmah da su nepatvoreni, da ne igraju predstavu, da nam ne prodaju bofl robu. Bili su ono što su bili: vojska, osvajači, disciplinirani ubojice..." (S. Lasić: Autobiografski zapisi, str. 140)
– Čemu se to smiju? Što kažu? – zapitkivali su me prijatelji i nagovarali da prisluškujem razgovore. U samopouzdanoj dokolici njemački vojnici vjerojatno nisu ni pomišljali da netko od nas malih radoznalaca dobro razumije njemački. Smijali su se slobodno, razgovarali otvoreno, o djevojkama, pobjedama, pošiljkama kući. Jedan sam razgovor dobro zapamtio. Leđima naslonjen i jednom nogom oduprt o vozilo, njemački podoficir zamišljeno uvlači dim cigarete i poput starješine koji provjerava znanje svojih ljudi obraća se dvojici-trojici kamerada:
– No, was sag’t ihr? Wohin geht es jetzt weiter? (– No, što kažete? Kamo se ide sada dalje?)
– Na Tursku!
– Ni govora. Na Rusiju! – bio je siguran podoficir samodopadnog držanja, kao da znade nešto više, što ostalima ne smije reći.
– Bolje na Tursku. Odmah smo na Suezu, Španjolci na Gibraltaru, naše je Sredozemno more. I iračka nafta, i Perzija, sve do Indije.
– Idemo na Rusiju, vidjet ćeš – znao je bolje samouvjereni podoficir.
Kod kuće me čekalo smrknuto lice naše Jage. Prije sat vremena po oca su došla dva mladića, poznati predratni frankovci, student prava Ratko Demut i besposličar Stjepan Augustinović. Bili su u civilnim odijelima, ali s revolverima oko pasa, s novoprišivenim trobojnicama i ustaškim znakom oko rukava. Navodno su bili pristojni: "Oprostite, gospon inženjer, trebamo vas samo radi nekih iskaza, brzo ćete se vratiti." Majka je odjurila za njima, vjerojatno na policiju. Jaga je jedva susprezala uznemirenu zabrinutost. Sinoć je nagovarala oca da se odmah skloni u njeno selo Banski Kovačevac – "dok ne prođe prva huja, pa će se vidjeti kamo dalje"– a otac i majka smišljali su kako da ne razdvajaju obitelj, oklijevali su kao da još imaju vremena.
O Jagi će u ovoj knjizi biti još mnogo riječi. Otkad je 1932. došla u našu kuću, Jaga je bila naš ideal najbolje kuharice, sobarice, njegovateljice, odgojiteljice, povjerljive savjetnice, miriteljice, najpouzdanije prijateljice, punopravni član obitelji sve do kraja kad smo je brat i ja 1990. godine pokopali na Mirogoju, u obiteljskoj grobnici kraj naše mame. Do danas ne mogu dokučiti odakle toj – tada mladoj i neiskusnoj polupismenoj seljanki iz sirotinjskog Banskog Kovačevca – toliko samopouzdane životne mudrosti, odakle joj nepogrešivi instinkt za razlučivanje dobra od zla s kakvim sam se jedva ikad i poslije susreo.
I moj mlađi brat Danko zapamtio je izbezumljeno Jagino lice kad se nešto poslije mene vratio kući. Sa zebnjom se do danas prisjeća toga dana i Jagine uznemirenosti, sasvim neuobičajene na njenom inače tvrdom licu.
O mojem ocu i njegovu hapšenju Stanko Lasić je napisao:
"Slavkov je otac imao knjižaru i papirnicu u najužem centru grada, sto metara od Svetog Trojstva. Poslovao je sjajno, sposoban čovjek koji je osim normalne knjižare imao i posudbenu biblioteku, što se nalazila u produžetku glavne prostorije. Kmična, ali udobna. Tiha. U toj 'biblioteci' knjige su se mogle posuđivati, ali i čitati. Postao sam vrlo rano crv 'posudbene'. Gospodin Goldstein dopuštao mi je da čitam što god hoću, povremeno je sa mnom razgovarao o knjizi koju sam držao u ruci. Uvijek blag, uvijek smiren. Pun znanja... Slavkov je otac ubrzo nakon toga uhapšen i među prvima likvidiran, po svoj prilici u jednoj od prvih jama... Bio bih pogođen da se radilo o bilo kojem čovjeku, kao i o najvećem zločincu, jer me nasilna smrt uvijek užasava. A kako da ne budem uništen osjetivši da smrt dotiče čovjeka kojega sam smatrao iznimnom dobrotom, od kojega sam puno naučio, koji je bio fin gospodin, zaljubljen poput mene u knjige, koje je gladio kao glavu djeteta. U knjižari sam često bio svjedok njegove brige za ljude, znao je razgovarati sa svakim, ugodan, 'krotak', 'siromašan u duhu', nenametljiv, a svoj. Pričalo se da je ljevičar, to sam čuo više puta, ali da ne pripada nijednoj partiji. Govorilo se o njemu kao o humanistu, tako sam i saznao za tu riječ i ispunio je njegovom osobnošću. Smrt ga je dotakla u času našeg 'uskrsnuća'. Zašto? Zato što je bio Židov. Zato što je bio humanist..." (S. Lasić: Autobiografski zapisi, str. 139-140)
Očevo hapšenje i ti aprilski dani 1941. u mojim su sjećanjima trenutak granice. Do tih dana, do trinaeste mi godine, sjećanja su kratki bljeskovi, međusobno nepovezane slike istrgnute iz vremena, ponekad i iz prostora u kojem se zbivaju. Od tog trenutka pamtim cjeline: pokretne slike u logičnom slijedu, cijele epizode uronjene u prostor, natopljene vremenom. Pamtim i neke razgovore, njihov sadržaj, tu i tamo čak i bitne rečenice, možda doslovno. Nisam baš uvijek siguran što su tu stvarna sjećanja, a što nadgradnja kasnijih razgovora i saznanja. Slikama najviše vjerujem da su autentične, osobito njihovim zornim detaljima koje naknadna pamet nije mogla izmisliti. Za razgovore već sam manje siguran, a emocije i misli koje prate sliku više su današnje nego ondašnje. Trinaestogodišnji dječak, iako je silom okolnosti prerano sazrijevao, nije još bio dorastao sveobuhvatnosti tragičnog osjećaja kojim je danas natopljeno prizivanje 1941. godine.
Pišući ovu knjigu sva sam sjećanja stavljao pod sumnju, dopunjavao ih i tražio im smisao listajući po onovremenim novinama, službenim spisima, po osobnim pismima i memoarskim zapisima sudionika. Sjećanja su bila na kušnji i u razgovorima s mojim bratom Dankom i s prijateljima iz onog vremena koje i danas rado viđam. Za prikaze općih zbivanja oslanjao sam se na obilje dokumenata koje sam pretražio, pa tako naišao i na razne, dosad slabo poznate ili nepoznate pojedinosti, koje bacaju bolje svjetlo na tadašnje važne događaje. Trudio sam se biti vjerodostojan – samome sebi, budućim čitaocima ovoga teksta i onima o kojima pišem, a više ih nema.
"Živima dugujemo poštovanje, a mrtvima samo istinu" – napisao je i često je citiran Voltaire, a meni se čini da istinu dugujemo svima, živima i mrtvima, baš svima, podjednako. A poštovanje dugujemo mnogima, i živima i mrtvima, ali ne baš svima.