Dubravko Ivaniš: 45

1. Albume (više) ne planiraš. Zbog čega?

Na početku, dok još nije saznao dijagnozu, Piš se nadao da je riječ o klasičnoj hipohondriji, lat. hypochondria retortis, i da će se bolest sama povući, odnosno, kao puno puta do tada, velikodušno prepustiti mjesto nekoj drugoj, puno goroj. No, boleština je nezaustavljivo napredovala, i Piš se pomirio s gorkom istinom da pati od najgoreg oblika kroničnog viška vremena. Nevolje su ko policajska patrola, uvijek stižu u paru, a usput ga je spopala i gorka istina broj 2 – njega definitivno nitko ništa ne treba i shodno tome ništa nikad i nigdje ne mora stići. Pokušavao je doskočiti, zadati si konkretne poslovno-vremenske okvire – tjerajući se da jednom u dva mjeseca napiše pjesmu. Frišku figu, prošla bi preko tri, ništa ne bi napravio, zapeo bi ako ne već na prvom refu, onda definitivno na drugoj strofi, uzalud očekujući da ga netko zbog toga prozove.

"Ja ovo više ne znam!" buljio je u drugo pjevanje ko vozač formule s alchajmerom koji ne razlikuje kuplung od kočnice. Razvukao bi termin na pola godine, nema zajebancije, dvije pjesme godišnje mora sklepati, nema isprike. Premda ispriku nit je imao nit ju je tražio, opet ne bi ništa napisao, samo da provjeri hoće li se netko udostojiti reagirati. Hoće li ga napokon kazniti ili, ako ništa, izvaditi iz igre? I ništa. Telefon mu uporno nije zvonio, mada ima odličan korejski koji fantastično zvoni.

I sad petlja po tom telefonu u čekaonici na drugom katu Stomatološkog faksa. Ide mu na ruku činjenica da su mu svi zubi pokvareni, svi do jednoga, klinički i ortopanski. U popravak gebisa uložio je sve mentalne i financijske kapacitete, bez ostatka, jer ako se nešto čini smislenim, za razliku od sklapanja pjesmica, a progres je mjerljiv i na prvi pogled očit, onda je to zubarstvo, lat. interdum dente. Pošalju ga na dentalnu, s dentalne na roentgen, s roentgena natrag na dentalnu, pa ga šibnu na parodontologiju, s parodontologije skokne na kirurgiju, s kirurgije se vrati na dentalnu s pet zuba manje, dentalna ga opet spiči na roentgen, tamo ga trebica upita "Gospon, zadnji zub danas slikamo?", na što će on uvrijeđeno "Neeeee, jebote, četvorku!" i isti čas skuži da mu je četvorka fakat zadnja. Pažljivom čitatelju ne promiče da još nije spomenuta protetika, Fiksna ostaje Pišov mračni predmet želja, neosvojivi implantatno-mostogradni zamak. Ali polako, step by step, naučio je da do konačnog cilja mora prijeći put, proliti suza i suza. Jer na Stomatološkom sve ima smisla, od prizemlja do potkrovlja, vladaju red i poredak na kakve ne nalazi u svome umjetničkom djelovanju. U konačnici, ima li boljeg odgovora na pitanje "Zakaj nema nove ploče?" od onog "Ne stignem, stalno sam po zubarima"? Znatiželjnicima odmah splasne elan, nema više ni "ali" ni "pa". I zbilja, sve bi bilo ajnc a, da nema te sitnice kroz koju sav postojeći smisao curi u bezdan i cijeli koncept dovodi pod upitnik. Naime, njegov termin, baš kao i svi prijašnji, kasni preko čuku, i tako kardinalno kontraindicira s osnovnom bolesti. "O jebotipasmater," jaukne, "taman pronađem model savršene smislenosti i vremenske iskoristivosti, i sad me taj model ovako šikanira!"

Zatočen preogromnim vremenom, prinuđen je razmišljati. A upravo to je ono od čega panično bježi – jer o čemu će misliti? Sve je već stoput prošao; i to da ga je na Waltu ćopio nenadjebiv osjećaj, dečko, predaj se, ovo ti je zadnja ploča, osjećaj ga je obuzeo i nije mu se više mogao othrvati. Pravio se da ga nije čuo, pa mu se za par godina na "K1" vratio trostruko intenzivniji, popentravši mu se na vrh glave tek da ga obavijesti o najnovijem updateu – Piš, ne samo da si gotov s pločama, ovo ti je i zadnja pjesma koju si napisao. "Nemoj me jebat!" pokušavao je s Osjećajem izaći na kraj. "Znači, ja se već godinama uzalud zajebavam s pjesmoklepanjem?" svakodnevno bi se žalio i svako malo prebacivao krivicu na bend, taj ranžirni kolodvor odlaznodolaznih likova i sudbina, taj raspad sistema u kojem, otkad je običaj da svaki član ima još sedam bendova paralelno, plus biznis s garažama za probe demobendova, plus plantažu skunka na balkonu i paradajz u tegli koji naziva OPG-om, nema više ni proba benda ni realne varijante da ikoga jebe u mozak, osim samog sebe. "Boli te kurac!" pokušavao ga je utješiti Osjećaj. "Ne misliš li da je to malo previše bolova odjednom, zaboravljaš da me već otprije svi zubi bole?" preklinjao ga je Piš. "Kak hoćeš, samo da znaš, i ovak i onak, mene, a bogme i cijeli svijet u ovom mileniju boli kurac za sve, a za tebe pogotovo!" Piš je na konopcima, ne zdagle brodo, ful je nespreman za novu rundu, al nikog nema ni da mu broji, a kamoli baci ručnik.

Na kladari mu visi hendikep, a grand finale samo što nije počelo...

"Tu si, tebe tražimo, skidaj se!" U čekaonicu iznebuha upada kažnjenička bojna zloglasnog Ministarstva kulture i skidaju s Piša dres Skladatelja pop i rock glazbe, broj 19. Odnekud se stvorila i Muhvićka iz Hrvatskog društva skladatelja, u talu s Perakicom iz ZAMP-a, njih dvije unisono kokodaču, potvrđujući navode pripadnika Ministarstva – istina je, Piš, ajmo brže, skidaj se, "Ko ne piše, dresa nema više." "Nema šanse, sud ove Partije ne prizna..." Taman je svima odlučio skresati kaj ih ide, ali ga prekine škripa vrata ordinacije.

"Gospon Piš!" zaurla sestra pogledom preletivši po gunguli u čekaonici.

"Taj sam!" uspio se nekako identificirati dok su ga Kulturnjaci tamburali.

"Kaj čekate, dezinficirajte ruke i bris unutra!"

Uf, spas u zadnji čas, još me ima, još me trebaju, zahvaljivao je Piš nebesima dobrih čuku i pol, koliko je potrajala revizija endodoncije na petici gore desno. Život mu opet ima smisla!