Dubravko Detoni: Veliki lavež

Dubrovnik, 22. veljače 2016. 

Sve stvari oko nas 

Sve stvari oko nas tek su blijede sjene onih stvari koje nisu oko nas. Svijet je slabašna, provincijski nevješta i neumjesna kopija onoga istinski pravog, ali nevidljiva nadsvijeta izvan nas. 

 

Dubrovnik, 23. veljače 2016. 

Ormar i knjiga 

Kao što je ormar ona pomno čuvana zbirka trulih maski, zahrđalih mačeva i probušenih štitova, tako je i knjiga brižno skupljani i lijepljeni herbarij propalih istina, zanijemjelih uzvika, ugaslih propovijedi i odbačenih proklinjanja. 

 

Dubrovnik, 24. veljače 2016. 

Bolest 

Bolest ima žute zube i crvena krila. To je vlast koja ne priznaje vrijeme i značaj. 

U njoj sablasti vode zelenoškriputavu ljubav, a sati bubre kao debla u vodi. U njoj kotač ne vozi krug, već četvrtastu razvalinu kod koje oklijevajući zastaje u svakom kutu. Bolest se ne obazire na dozive prijateljâ. Samo juri i juri, sve dok ne tresne i razbije se o zid koji je nekoć sama podizala. 

 

Dubrovnik, 25. veljače 2016. 

Kapa 

Kapa je nebo pameti. U čudu podignuta obrva mozga. Slamnati crijep nad glavatom potleušicom radožalosti i sjećanja. Razmekšani panj na tijelovrhu, na kojemu sjedi pjesnik i s ispruženim dlanom nad očima tražigleda sebe nevidljiva u daljini. 

 

Dubrovnik, 26. veljače 2016. 

Šal 

Lanacuže kojim iz nepoznata uglosmjera čovjeka pasji vuče i njime upravlja njegov grozni vlasnik. Ujedno i đavolja poluga kojom se upornim razmatanjem može lako odmotati ne samo ljudski vrat, nego dokraja raštrikati i čitav čovjek. 

 

Dubrovnik, 27. veljače 2016. 

Kašalj 

Groktaj nepoznatih nam demona što prolijeću pustim dvoranama naše nutrine. 

Gluhi akord koji je u mukama izdahnuo ne očuvši ni zadnji treptaj svoje ili neke sebi posvećene melodije.

 

Dubrovnik, 28. veljače 2016. 

Štap 

Štap je ispruženi kurac, vječni simbol drsko samostalne, nedodirljivo neporočne jedinke. No jedan osobito tvrdoglavi štap odlučio je prerasti sve dopuštene mu dimenzije. Pa će zahuktano rastirasti i rasti, prolaziti penjući se erektirano pokraj povorki molitvâ koje nisu dospjele do neba i krda stoljećâ što nisu dosegnula žuđeni planet, a kad dotakne pičkavo upaljeni Mjesec, nabost će ga na sebe, bijesno odbaciti na drugu stranu istine i zauvijek zamračiti svemir. Tada će se začuti dirljivogolemi, srceparajući uzdah; to će dubokopotreseno uzdahnuti nebo, oduvijek prezaposleno onolikim pokvarenomutnim poslovima, i s užitkom se prepustiti svim onim toliko žuđenim, čistim porocima. 

 

Dubrovnik, 29. veljače 2016. 

Vjetar i kiša 

Vjetar je Gospodaru vjeran nebeski pas koji lavežom i psovkama tjera 6 u red neposlušno krdo oblakâ. Njegov lavež može ublažiti samo kiša, turobna ljubavno-suzna ispovijed neba. 

 

Dubrovnik, 1. ožujka 2016. 

Zrakoplov 

U tučnjavi izbijeni zub što ga nebo sveudilj premeće po ustima, a nikako da ga se odluči ispljunuti. Bezvezna mušicamisao koja luta po nebeskoj glavi i dosađuje joj, slabo ili nikako se ne ostvarujući. Sve dok se Sunce ili Mjesec ne dosjete (o vječnost) objesiti muholovku. 

 

Dubrovnik, 2. ožujka 2016. 

Koraci iznad glave 

Slušam dan ili noć kako gore otvaraju prozor i bacaju van upotrijebljene sate. Prisluškujem oblake kako hodaju, psuju, opijaju se, tuku i prevrću. Čujem sebe kako izlazim i zauvijek odlazim iz sebe. 

 

Dubrovnik, 3. ožujka 2016. 

Rupa i misao 

Rupa čeka misao da je začepi, a misao čeka rupu da je načme. Međutim, ono što pretiče misli, to ne paše rupi. Zbog toga rupa čuva svoju misao izvan rupe, kao što i misao krije vlastitu rupu izvan misli. 

 

Dubrovnik, 4. ožujka 2016. 

Bol 

Prijateljski osmijeh đavola, lagani dodir usijane Prirodine ili Sudbinine ruke, udar kopita razbješnjela jahača iz ludoga ponoćnog sna, bljesak uvrijeđena Sunčeva pogleda jer sam Mu pri susretprolazu zaboravio kimnuti, odraz porođajnog truda noći koja upravo rađa dan. 

 

Dubrovnik, 5. ožujka 2016. 

Požar 

U sumrak kuća uniđe u sebe kao duh kroz prozor, a u svitanje iziđe iz sebe kao dim iz dimnjaka. Još prije pijetlova dotrčali su zvonari i umjesto zvonâ cijelu noć potezali užad od zvijezda. Nebo je tad odbacilo sve haljine od oblakâ i golo pobjeglo glavom bez obzira. 

 

Dubrovnik, 6. ožujka 2016. 

Stup 

Umišljeni rođak jedinice, a još neotkriveni, iako dobro zakrvavljeni ubojica nule, provjereno pouzdani pribor za razbijanje vlastite tintare koja ne razmišlja kad treba, zadnji preostali zub u osvetnički razjapljenoj gubici uvrijeđene zemljetla, neophodni orijentir pri bezumnom traganju za besmislom. 

"Veliki lavež", naslovnica; izvor: Fraktura