Nasuprot njega sjedila je majka. Još jedna majka.
Već je tijekom smjene imao dvije majke. Prva je bila suviše mlada i lijepa. Bila je odjevena u bijelu pripijenu majicu, a njezine su ključne kosti bile divne. Požalila se da su joj sina istukli izvan školskog igrališta, a on ju je pažljivo saslušao obećavši da će njezina prijava biti ozbiljno razmotrena. Druga je majka zahtijevala od policije da pošalje detektive koji bi pratili njezinu kćer kako bi otkrili zašto šapuće dok razgovara telefonom i noću zaključava vrata svoje sobe.
Za njegovih su posljednjih smjena pristizale samo slične prijave. Tjedan dana prije jedna se žena potužila da ju je snaha proklela. Bio je uvjeren da dežurni na prijemu zaustavljaju ljude po ulici i mole ih da podnose ovakve sumanute prijave ne bi li mu se izrugivali. U smjenama drugih istražitelja takvih prijava nije bilo.
Bilo je šest sati i deset minuta i da je u uredu Avrahama Avrahama postojao prozor, vidio bi da se vani već mrači. Znao je što će kupiti za večeru na putu kući i što će, dok bude jeo, gledati na televiziji. No za početak je valjalo umiriti treću majku. Zurio je u ekran računala. Čekao pravi trenutak.
I onda je upitao: "Znate li zašto nema detektivskih romana na hebrejskom?"
"Što?"
"Zašto nema detektivskih romana? Zašto se u Izraelu ne pišu knjige poput knjiga Agathe Christie ili Muškaraca koji mrze žene?"
"Ne razumijem se previše u knjige."
"Reći ću vam. Jer ovdje nema takvih zločina. Kod nas nema serijskih ubojica, nema otmica, gotovo da i nema silovatelja koji napadaju žene po ulicama. Kod nas, ukoliko se dogodi zločin, počinitelj je obično susjed, ujak, djed, i nije potrebna složena istraga kako bi se otkrio počinitelj i razriješio misterij. Jer kod nas nema misterija. Objašnjenje je uvijek ono najjednostavnije. Ono što vam pokušavam kazati jest da je po mom mišljenju šansa da se vašem sinu nešto dogodilo vrlo mala, i ne kažem to ne bih li vas umirio. To je statistika i nemamo nikakvih zabrinjavajućih znakova koji ukazuju na suprotno. Vratit će se kući kroz sat ili tri, najkasnije sutra navečer, govorim vam to vrlo odgovorno. Problem je što ako sada vašeg sina proglasim nestalim, morat ću istog trenutka poslati policajce na ulicu kako bi za njim tragali. Takva je procedura. Iz iskustva vam kažem da postoji mogućnost da ga pronađemo u situaciji u kojoj ne biste željeli da ga nađemo. Što ću učiniti ako bude nađen s džointom? Nema mnogo opcija, morat ću mu otvoriti dosje. Stoga smatram da nema smisla sada započinjati potragu, osim ako vam vaša intuicija ne govori da mu se nešto dogodilo i ako mi možete dati neki naznaku, pojasniti zašto mislite da mu se nešto dogodilo. Ako tome nije tako, pričekat ćemo do sutra ujutro." Promatrao ju je procjenjujući kako je se dojmio njegov govor. Djelovala je izgubljeno. Nije imala naviku odlučivati. Ili ustrajavati.
Rekla je: "Ne znam je li mu se nešto dogodilo. Nije uobičajeno za njega samo tako nestati."
Prošlo je četvrt sata, a oni su i dalje ondje sjedili, u njegovom malenom uredu, jedno nasuprot drugome. Nije otišao na pauzu za cigaretu još od pet sati. Njegova kutija Timea bila je položena na stol ispred njega, a na njoj maleni BIC upaljač, crni. Uz taj, imao je još dva upaljača u oba džepa hlača i u džepu košulje.
"Proći ćemo još jednom kroz osnovne činjenice i dogovoriti što ćete učiniti po povratku kući, ako se on još uvijek nije vratio. U redu? Kažete da je otišao u školu, kao i obično. Što ste rekli, u koliko je to sati bilo, deset do osam?"
"Nisam gledala na sat, rekla sam vam. Kao svakog jutra, možda petnaest do osam."
Udaljio je tipkovnicu i na list papira zapisao kratke rečenice kemijskom koju je, bez poklopca, našao u svojoj ladici. Način na koji je držao kemijsku bio je čudan. Držao ju je blizu vrha, svim prstima. Vršci prstiju već su bili umrljani plavom tintom.
"Nije važno točno vrijeme, gospođo. Sa sobom je ponio običan ruksak? Jeste li primijetili uzima li sa sobom nešto neuobičajeno, je li ruksak bio osobito velik, nedostaje li odjeće u ormaru?"
"Nisam pretraživala ormar."
"A kad ste otkrili da nije ponio mobitel?"
"Kasnije u tijeku dana, dok sam čistila njegovu sobu."
"Čistite mu sobu svaki dan?"
"Što? Ne svaki dan. Ponekad, kad je prljavo."
Zapravo mu je djelovala poput osobe koja čisti svaki dan. Sićušna, malenih ruku, sjedi na rubu stolca, pogrbljenih leđa s crnom izblijedjelom kožnatom torbom na koljenima. Jednom je rukom držala torbu, a drugom mali mobitel, plavi Samsung stare generacije. I ta pogrbljena majka, koja ima šesnaestogodišnje dijete, bila je zapravo njegovih godina, možda dvije godine starija. Nije imala više od četrdeset godina. Te stvari nije zapisao jer su bile toliko nevažne.
"Mobitel je bio ugašen, je li tako? To ste rekli?"
"Da, bio je ugašen. Bio je na stolu u njegovoj sobi."
"Jeste li ga upalili?"
"Nisam. Mislite da sam trebala?"
Bilo je to prvo pitanje koje mu je postavila. Prstima je snažnije stisnula torbu i učinilo mu se da u njezinu glasu čuje buđenje, kao da joj je kazao da će mobitel zazvoniti u času kad ga upali i njezin će se sin javiti uvjeravajući je da je na putu kući.
"Ne znam, gospođo. U svakom vam slučaju preporučujem da ga upalite kad dođete kući."
"Kad sam pronašla mobitel, obuzeo me loš osjećaj. Ne sjećam se da je ikada zaboravio mobitel."
"Da, već ste to spomenuli. Njegova školskog prijatelja nazvali ste tek poslijepodne, zar ne?"
"Čekala sam do četiri, jer ponekad zna kasniti, a srijedom imaju dugačak dan i vraća se u tri, tri i trideset. Nazvala sam u četiri."
"Njegovom prijatelju vjerujete."
"Da", glas joj je na trenutak bio odlučan, ali ubrzo se pokolebala. "Zašto mislite da bi lagao? Čuo je da sam zabrinuta."
"Ne znam je li lagao, gospođo, ne poznajem ga. Znam da prijatelji ponekad pokrivaju jedni druge, i ako je vaš sin danas odlučio šmugnuti iz škole i otići do Tel Aviva kako bi se, na primjer, tetovirao, mogao je to ispričati svom najboljem prijatelju i zamoliti ga da nikome ne kaže."
Bih li ja učinio isto? Razmišljao je; također nije znao koriste li učenici još uvijek riječ šmugnuti. Možda zato što je bila tako sleđena, prestravljena postajom, sjedenjem u njegovu uredu, njegovom uniformom ili zbog kasnog sata, nije joj rekao da je i sam išao u istu tu školu i da se sjeća jutara kad je znao otići do autobusne stanice na početku ulice Šenkar i čekati autobus broj 1 ili 3 kako bi otišao do Tel Aviva umjesto u školu. Nikome o tome nije govorio, čak ni malobrojnim prijateljima. Imao je već pripremljenu rezervnu priču za slučaj da naiđe na neku od učiteljica.
"Zašto bi otputovao, a da ništa ne kaže? Nikada tako nešto nije učinio."
"Možda jest, a možda nije, valja provjeriti. Ako ne bude kod kuće kad se vratite, predlažem da još jednom popričate s njegovim prijateljem, a možda i drugim prijateljima, i provjerite postoje li neka mjesta na koja povremeno odlazi. Možda ima djevojku za koju ne znate ili je riječ o nečemu drugom, pokušajte se prisjetiti, možda je spomenuo da ima neke planove za srijedu? Možda vam je rekao pa ste zaboravili?"
"Kakve bi planove mogao imati? Ništa mi nije rekao."
"A što s njegovom braćom? Možda im je rekao nešto što bi nas umirilo? Ili drugi rođaci, ujak, djed?"
Učinilo mu se kao da je pitanje u njoj iznova nešto probudilo, tračak misli, no samo zakratko. A možda je bio u krivu. U policijsku je postaju došla jer se nadala da će netko drugi umjesto nje preuzeti odgovornost i započeti potragu, a razgovor ju je zbunio. Zapravo uopće nije trebala sjediti ovdje. Da je njezin suprug u Izraelu, on bi sjedio u uredu Avrahama Avrahama, a ne ona, nazivao, prijetio, pokušao povući veze. Umjesto toga ona će biti otpravljena kući sama, s uputama kako da nastavi tražiti sina sama, dok detektiv koji sjedi nasuprot nje, o njezinu sinu govori kao da je netko drugi. Činjenica da je počeo govoriti u množini kako se ne bi osjećala samom u svojoj zabrinutosti, nije pomogla. Mislio je kako ona želi razgovor privesti kraju istovremeno ne želeći otići kući. Sâm je žarko želio otići kući. I upravo je tada, a da ona to nije zamijetila, na vrhu lista papira zapisao Ofer Šarabi i ispod imena podvukao dvije neravne crte.
Knjigu je s hebrejskog prevela Laila Šprajc.
