U septembru 2019. godine kontaktirala sam tri spisateljice i dva pisca iz regiona s idejom da naredne godine zajedno pišemo dnevnik. Pravila su bila jednostavna: svako piše po dva odvojena mjeseca, svaki dan, do 300 riječi dnevno.
Suvišno je reći da u tom trenutku niko od nas nije znao kako će izgledati 2020. godina.
Lana Bastašić
Lana Bastašić
srijeda, 1. 1.
Lisabon
Svaki prvi januar je mala postapokalipsa. Ujutro su prazne ulice Lisabona, ali prazne su sve ulice u svim gradovima. Na ovaj prazni dan gradovi najviše liče jedni na druge. Rua Augusta bi mogla da bude bilo koja ulica, sa rešetkama spuštenim preko Zare i Manga. Nema ni one žene bez očiju što je sinoć svirala Zvončiće na usnoj harmonici.
Prvi januar je praznina početka i ona se čuje u svim flašama koje se kotrljaju niz kaldrmu Alfame ili leže poput staklenih leševa po vlažnim klupama. Umorna sam. Ali ne od kraja, već od početka. Ovo konstantno, neumorno počinjanje. Možda zato svi vole da prespavaju prvi januar. Da se ne podsjećaju na prazninu. U bačenim novogodišnjim flašama ima neke istine o nama i ona se razgoliti na ponovnom početku. A mi koji pišemo uvijek smo za flašu prazniji od drugih.
Ali nije to tužno.
Tužno je što si umišljamo nekakvu punoću. Nekakvu posebnost.
četvrtak, 2. 1.
Prošla je ponoć i Afonso mi pokazuje lisabonska pozorišta sa vidikovca. Prelazi dlanom preko krovova i kaže: "Sve ovo se bilo srušilo, sve."
Zamišljam ljude koji kleče, mole se, i kako na njih odjednom pada oltar, potom se ruše stubovi i na kraju strop. Padaju sve crkve i manastiri. Lisabon se trese. Kad se smiri, dolazi vatra da ga pojede.
Pored nas, na vidikovcu, neki Talijan objašnjava svojoj kćerki da to što vidi nije more. Djevojčica je tužna. Ili ljuta. Ili oboje.
Na ulici neki čovjek prodaje ljigavce. Baci u vazduh gnjecavu masu neonskozelene boje na kojoj su dva zalijepljena oka. Ona onda padne nazad na stočić kao da ju je nebo ispljunulo. Čovjek je skuplja rukama u lopticu i pokazuje zadivljenoj djeci, ponosan na svoj hiljadu puta ponovljen spektakl.
Danas je četvrtak i vraćam se na Balkan. Osjećam se kao ljigava loptica u dlanovima uličnog prodavca. Samo se bacam i skupljam i bacam i skupljam.
Na Aerodromu Nikola Tesla prije pasoške kontrole odlazim u toalet da se ispovraćam. Svi putnici su već pokupili torbe i izašli s aerodroma, samo ja klečim na aerodromu i čekam da prođe mučnina. Poslije dosta vremena prilazim šalteru sama, nakon što su svi drugi putnici otišli kućama. Policajka me gleda zbunjeno i pita: "Odakle ste se vi stvorili?"
petak, 3. 1.
Beograd
Ustala sam kasno, sunce je već zalazilo. Putovanja mi uvijek poremete spavanje. Njegujem nesanicu već nekoliko godina kao dosadnu kućnu biljku.
Zgrada ćuti. To mi se sviđa kod nespavanja – čuti tišinu. Napravila sam instant zobenu kašu i čitam naslove vijesti iz svijeta. Trumpova strategija u Iranu. Požari u Australiji. Zatvaram laptop i ostavljam svijet da gori. To me podsjeti na jedan stih Borisa Marune. Sve me manje brine sudbina svijeta, ili tako neka poetska privilegija, nisam sigurna. Darko ju je često citirao.
Onda osjetim sramotu što mislim na poeziju dok se svijet raspada.
Potom me sramota što sam doživjela da me je sramota poezije.
subota, 4. 1.
Ponovo nisam spavala. Shvatila sam da sam ja ta koja je došla na ideju ovog dnevnika i iscimala petoro ljudi da se priključe, a sad ne znam šta da pišem. Život mi je uglavnom dosadan, zato više volim da izmišljam priče.
Vani je Beograd, ali to je u mom slučaju potpuno beznačajno. Vani bi moglo da bude bilo šta. Pessoa je napisao: Nemam nijedan dokaz da Lisabon postoji. Tako ni ja nemam nijedan dokaz da je ovo vani Beograd. Osim to strujanje u zglobovima i jagodicama prstiju, taj neki tupi bol koji osjećam ovdje. Kao ostaci radijacije.
Treba da dovršim priču za Luizu. Semezdinu sam obećala novelu. Ivanu zbirku priča. Tri razloga da se održavam u životu instant-kašama, hladnim tušem i vježbama rastezanja koje sam našla na Instagramu.
Sve me boli.
Google mi neumorno pokazuje reklame za zamrzavanje jajnih ćelija. Pita me da rangiram od jedan do pet koliko mi se svidio hamburger u Lisabonu. Google je, zapravo, kao bosanska baba – samo želi da se najedem i razmnožim.
nedjelja, 5. 1.
Neko dijete plače u zgradi. Djeca uvijek plaču tako – predano i beznadežno – kao da plaču za cijelim čovječanstvom. Možda je i njemu otac rekao da u Beogradu nema mora, kao onaj Talijan svojoj kćerki. Ja bih definitivno bila takva majka: stavila bih svoje dijete ispred prozora i rekla mu: "Ne samo da ne postoje Deda Mraz i Zubić Vila... Beograd ne postoji. Ni Lisabon. I nema mora, nema okeana. Predsjednici se svađaju preko Twitera. A tvoj svijet gori. Kad porasteš, vjerovatno ćeš ići u rat za vodu." (Ne zato što sam sadista, već zato što ne znam da lažem, a roditeljstvo se zasniva na strateški pozicioniranim manjim i većim lažima.)
Google me pita zašto ne želim vidjeti reklamu za zamrzavanje svojih jajnih ćelija. Pod vriskom napaćenog djeteta sa sprata iznad, biram opciju It is not relevant.
Ponovo čitam Gombrowicza i mislim na riječ dom.
ponedjeljak, 6. 1.
Mama mi javlja da je deda opet u bolnici. Kad sam ga posljednji put vidjela, bio je mršav, slab. Sjetila sam se onog boga što je brata i mene učio da lovimo golubove. Taj bog je bio snažan, visok, i cijelo ljeto u potkošulji. Svakog dana bi popio litar prokuvanog domaćeg mlijeka pravo iz lonca. Vodio je Luku u lov. I ja sam htjela da idem u šumu, molila sam ga danima. Napravio mi je mali luk i naoštrio nekoliko strijela. Potpuno bezopasno oružje, ali ipak je učinilo da se osjetim važnom, moćnom. Hodali smo kroz šumu, pratili smo Cigu, dedinog lovačkog psa. Učili smo o mahovini, gljivama, i tragovima koje iza sebe ostavlja život. Tog dana nismo ništa ulovili, mada mi je sada jasno da to nije ni bio cilj. Deda nije ponio pušku, samo je hodao uz nas, i naša dva mala luka sa zapetim strijelama. Da nas je neko vidio, bio bi pomislio da smo dedini patuljasti tjelohranitelji.
Kad sam ga posljednji put vidjela, više nije bio bog. Postao je čovjek, neko ko ima tijelo koje može da zakaže. "Sjećaš li se," pitao me, "tu u dvorištu, kada bi Senka dovela učenike, svi za glavu viši od tebe, a ti im svima naređuješ gdje da stanu i čega da se igrate? Mali diktator."
Sjećam se.
Toga se, zapravo, jedino sjećam – vremena provedenog na selu. Ostatak djetinjstva mi je crna rupa.
Plaši me dedina smrt. Osjećam to kao da umire jedan jezik, odnosno njegov posljednji govornik.
Luiza Bouharaoua
subota, 1. 2.
Zagreb
Prvi dan veljače drugi je dan da sam natrag u Zagrebu. Polagano šepam po stanu, niz tri kata stepenica, niz ulicu, onoliko brzo koliko mi izvrnuti zglob dozvoljava. Siječanj je završio iskliznućem, veljača počinje oporavkom. Kad desni gležanj počne pulsirati kao srce, prestajem hodati i uđem u tramvaj, potražim slobodno mjesto na koje mogu sjesti i pružiti nogu. Rijetko se vozim tramvajem, samo ako putujem baš na duge staze, užasno rano ili ako je grad zgrabila kakva ozbiljna vremenska neprilika. Sve ostalo vrijeme pješak sam i biciklist, uvijek sama sa svojom glavom, sklona zaboraviti koliko je lijepo slušati nepoznate ljude.
Nasuprot mene u tramvaju sjede majka i trogodišnja djevojčica koja se vrpolji i veselo brblja sebi u bradu. Kad joj pogled padne na prozor tramvaja, vikne:
"Vidi, mama, miješalica!"
"Gdje?" pita majka.
Tramvaj staje na semaforu, sve tri gledamo tamo gdje je djevojčica maločas pokazala prstom i pogledom tražimo miješalicu za beton.
"Sad je više nema", kaže djevojčica.
Bez podsmijeha, bez razmišljanja mama odgovara:
"Nisam vidjela, ali ti vjerujem."
nedjelja, 2. 2.
Nedjelja je i ja sam spora. Još sporija nego prvih dana kada sam se vratila s promocije srpskog izdanja Jesmo li to bili mi s dvije rupe u ligamentu. Danas sam spora iz želje, ne iz ozljede, On je tu od jučer i otkad je došao ne radimo baš ništa. Sati nam prolaze tako da ležimo u krevetu, razgovaramo, mazimo mace koje se spokojno gnijezde nad našim stopalima, lijeno ustajemo tek po kavu ili čaj. Nemamo želja, nemamo planova, samo pokoje neobvezujuće možda. Možda popodne upalimo projektor koji je kod mene ostao nakon zadnje filmske projekcije u našem zatvorskom kinu i pogledamo Amarcord. Možda odemo u dućan. Možda odemo na ručak. A možda i ne. Nedjelja je i oboje smo spori. Ne radimo baš ništa, a radimo baš sve.
ponedjeljak, 3. 2.
Odlazim na sastanak platforme za radna prava u kulturi, članica sam svih inicijativa za ono što nemamo, a što nam je nužno. On me ispraća iz mog vlastitog stana i na vratima kaže: "Čekam te tu."
Kad nekoliko sati kasnije došepam kući, nalazim svježe usisan tepih (imam dvije mačke, to je barem dvadeset minuta posla), oprano suđe i njega kako u spavaćoj sobi vitla peruškicom. Maca Giu skače za njom u vis, mačak Jajo vreba iz prikrajka. Kada mu u letu Giu izbije perušku iz ruke pa je poklopi šapom istog časa kada se obje nečujno dočekaju na pod, On diže ruke u zrak i viče: "Pobjeda! Pobjeda!"
Bos na svježe usisanom tepihu, u stanu u kojem ne živi (barem ne još), a kojeg je cijelog pospremio, On slavi okretnost moje mace, od veselja i ne primjećuje da stojim iza njih. Ostajem tako još neko vrijeme u dovratniku i radujem se. Ovo što gledam i moja je pobjeda.
utorak, 4. 2.
Job benefits. Tema naše današnje ranojutarnje lekcije na tečaju poslovnog engleskog u Ericssonu Nikola Tesla. Grupu kojoj predajem čini sedam opuštenih i veselih ljudi, točno onoliko veselih i opuštenih koliko može biti čovjek koji se osjeća sigurno. Prvi zadatak je jednostavan: odaberi s popisa povlastice koje imaš na poslu. Svi su za tren označili sve kućice, u razgovoru shvaćamo da ćemo morati otvoriti i neke dodatne.
Ugovor na neodređeno. Plaćene edukacije. Subvencionirana prehrana. Prijevoz. 37 dana plaćenog godišnjeg odmora. Bonus. Božićnica. Trinaesta plaća. Regres. Kroz šalu im priznajem da sam tek nedavno naučila što ta zadnja riječ znači na hrvatskom. Prešutim da je nisam znala jer mi nikad nije trebala, da sam je učila sporo kao da dolazi iz nekog meni sasvim nepoznatog jezika, da me značenje te riječi naučila majka koja je četrdeset pet godina radnog vijeka provela u Društvenoj prehrani splitskog Kliničkog bolničkog centra, da sam ju zvala da je pitam umjesto da guglam jer sam osjetila da je riječ o nečem prošlom pa sam pretražila majku kao da je arhiv radnih prava.
Nakon nastave, na izlasku iz Ericssona prolazim pored svježe našaranog grafita: STOP 5G. Smijem mu se iako je na pravoj adresi, Ericsson razvija tu tehnologiju kod nas. Smijem se ljudima koji se boje budućnosti koju u Ericssonu razvijaju. I onda se više ne smijem. Jer bojim se i ja.
Ugovor na neodređeno. Plaćene edukacije. Subvencionirana prehrana. Prijevoz. 37 dana plaćenog godišnjeg odmora. Bonus. Božićnica. Trinaesta plaća. Regres.
Bojim se da je budućnost kojoj se nadam već prošla.
srijeda, 5. 2.
Umjesto da lakiram nokte ili mičem trokrilni ormar da bih usisala iza njega, čitam još jedan u nizu članaka koji prevode s engleskog ili pišu žene, feministkinje koje me užasnuto upozoravaju: Trans žene su muškarci koji se ne konformiraju sa svojim rodom i dolaze po nas "prave žene". Evo vrebaju po ženskim zahodima i svlačionicama. Obraniti se možemo samo činjenicama, brzo, sklonimo se iza ove: Biti žena biološka je činjenica. Biti žena znači imati menstruaciju i moći roditi djecu.
Trans žene, ti muškarci u suknjama, dolaze po nas, evo kažu, a ja ne razumijem zašto bi se muškarci uopće presvlačili, zašto bi išli na hormonsku terapiju, prolazili tranziciju da bi me dohvatili u ženskom zahodu kad su me muškarci u hlačama, sasvim neometano vrebali u kućama obiteljskih prijatelja, na tjelesnom u osnovnoj školi, ispred pekare na koju gleda prozor moje dječje sobe, dok sam se vraćala s Marjana s majkom, u parku ispod srednje škole, u zagrebačkom tramvaju broj 6, pred drugima koji ništa nisu poduzeli, pred drugima koji su se smijali.
Jedino veće nasilje od tog bilo je nasilje upisano u biologiju, to da sam žena, ali nikad nisam dovoljno "prava". Jer uvijek sam radodajka ili frigidna, rasplodna krava ili jalova, aždaja ili mutava, babuskara ili pička, štraca ili dama. I kako ti, kao žena, koja stalno balansira nad tim ponorima, kao žena kojoj su bili i dalje jesu uskraćeni čitavi svemiri postojanja, isto to želiš nekome drugome. Kako svaki put kada nekoj trans ženi kažeš da nije prava žena, kada joj negiraš postojanje, u tebi ne zavrište stoljeća žena zatočenih u podrumima, kuhinjama i na tavanima, dobrih i požrtvovnih majki i supruga, raspuštenica, luđakinja i vještica, horde omalovažavanih, zlostavljanih i ubijenih. Zar ih stvarno ne čuješ kako viču? Zar ti se koža ne ježi od potkožnog žamora tvojih pretkinja?
četvrtak, 6. 2.
"Pored želje da proizvodim lijepe stvari, središnja strast mog života mržnja je prema modernoj civilizaciji."
William Morris, Kako sam postao socijalist
Teškom mukom izvlačim se iz kreveta crvenog izderanog nosa(prehladu vučem već danima) da bih otišla na promociju zbirke eseja Williama Morisa koje sam za Blok prevodila zajedno s Vesnom Vuković. Ustajem jer sam prevodeći te eseje iskreno zavoljela tog teatralnog elokventnog mrguda čije je srce uvijek bilo na pravom mjestu, a koji je na našu nesreću umjesto po svom pisanju ostao zapamćen po dizajnu tekstila. Danas se ti njegovi prekrasni cvjetni uzorci mogu naći na servisima za kavu u skupim trgovinama za uređenje doma. Zavoljela sam ga zbog svijesti da se velike životne istine daju svesti na jednostavne rečenice: Umjetnost pripada svima. Nema umjetnosti bez dostojnog života.
Dok ćaskamo nakon službenog dijela promocije, jedan moj poznanik i otvoreni hipohondar, užasne se kada vidi da sam kihnula. Odmaknem se metar od njega da lakše nastavimo razgovor.
"Jesi li sigurna da je to prehlada?"
"Jesam."
"Nisi nigdje putovala? Recimo u Kinu?"
"Ne. Bila sam u Italiji do početka prvog pa u Beogradu krajem mjeseca."
"Aha."
"Već sam sedam dana uglavnom kod kuće jer sam šepava."
"OK, OK."
Ramena mu naočigled opuste.
"Ne brini, nemam onaj novi virus."
petak, 7. 2.
Jurim taksijem u Travno, Borko dolazi kombijem da iz Tamarinog stana iznesemo moj posuđeni madrac i vratimo ga njegovim vlasnicima, mojim prijateljima koji stanuju na Šalati. Više od dva mjeseca taj je madrac bio moj krevet u prolaznoj sobici Tamarinog stana dok sam mukotrpno tragala za domom koji si mogu priuštiti. Borko ukrca i mene i madrac u kombi, u samo nekoliko minuta brutalističke blokove Travnog zamjenjuju trokatnice iz tridesetih u Voćarskoj. Iskrcavamo madrac ispred zgrade, zvonimo i ulazimo u mramorni haustor. Borko se osvrće oko sebe.
"Tebra, ova ekipa drži umjetničke slike u hodniku zgrade? Koliko para moraš imat i koliko te točno mora bolit kurac za njih da držiš ulja na platnu u haustoru? Tamo gdje sam ja odrastao na zidu si mogo naći samo: 'Mama ti je sestra'."
Tamo gdje je on odrastao, čovjek koji na radni dan pali kombi i vozi madrac svoje prijateljice po gradu, tamo gdje sam ja odrasla, formula bogatstva je neopisivo jednostavna. Bogatstvo = broju tuđih soba / kreveta / kauča / madraca koji su ti, kada ti zatreba, na raspolaganju. To je valjda i jedino bogatstvo koje je moguće pošteno steći.
