Dino Pešut: Svaka ideja bit će napisana u nekoj vrsti samoće

Na fotografiji: Dino Pešut; autor: Goran Jovanović

Dino Pešut jedan je od najistaknutijih mladih domaćih pisaca – dobitnik čak šest Nagrada Marin Držić za najbolje dramsko djelo, kojem je već jedna od prvih drama (Pret)posljednja panda ili statika doživjela iznimno dobru (kritičku) recepciju, gostovanja, te izvedbu u slavnom bečkom Burgtheateru. Osim toga, Dino je autor dva vrlo zapažena romana, od kojih je drugi, Tatin sin (Fraktura, 2020.), nedavno reizdan, s prepoznatljivom naslovnicom dizajna Mislava Lešića. Ovaj sjajan autor svoje junake često smješta u orbitu suvremenog društva koja je ujedno orbita isključivosti, egzistencijalne nesigurnosti i samoće – zbog čega je često proglašavan i vodećim književnim glasom milenijske generacije. S Dinom smo razgovarali o stvaranju, putovanju kroz vrijeme i Lani Del Rey.  

Posebnost tvog književnog puta, među ostalim, leži u prijelazu iz dramskog pisma u prozu. Pretpostavljam da si promišljao taj prijelaz, zakonitosti i, uvjetno rečeno, prednosti pojedine forme? Kako si se, nakon utabanog puta drame, odlučio za roman?

Što se tiče pisanja, sve sam manje uvjeren da je to stvar neke odluke. Ispostavi se, s odmakom, da se uvijek napiše ono što moraš napisati. A odluka je svaki dan nastaviti, završiti i objaviti.

Ali da se odmaknemo od pretjeranog mistificiranja… Na studiju dramaturgije imao sam lijep prostor razvijati dramsko pismo. Skok u prozu sam napravio na blagi nagovor Seida Serdarevića.

Još uvijek promišljam taj prijelaz i zakonitosti, kako si ih nazvala. Svaka ideja traži svoj izraz, formu i jezik. Neke žele da ih ljudi izgovaraju pred publikom, neke da se čitaju u intimi spavaće sobe ili kupaonice. Ipak, svaka će biti napisana u nekoj vrsti samoće.

"Tatin sin", naslovnica; izvor: Fraktura

Tvoj roman Tatin sin prepoznaje specifične osjetljivosti protagonista – mlađeg intelektualca s obiteljskim bremenom – ali i osjetljiv, nervozan puls današnjice (migracije, financijska nesigurnost). Postoji li svojevrsna konstelacija tema koja se formirala kroz tvoj rad? Što te intrigira kao autora i možeš li u tom pogledu naznačiti smjer u budućnosti?

Jedan sam od onih koji opsesivno promišljaju sadašnjicu. U tekstovima, ona mi je kontekst. Ali mislim da većinu tekstova gradim preko odnosa među ljudima, susretima i rastancima i nerijetko pokušajima približavanja. Politička, ekonomska i društvena situacija je njihov kontekst, crtice u biografiji. Česta mi je odabrana tema obitelj i prijateljstvo. 

Ipak, dok sam nedavno uređivao zbirku drama koja je izašla u ITI centru, uvidio sam da je ključna tema većine mojih radova, ipak, ljubav. Ili njen pokušaj. 

Svaka ideja traži svoj izraz, formu i jezik. Neke žele da ih ljudi izgovaraju pred publikom, neke da se čitaju u intimi spavaće sobe ili kupaonice. Ipak, svaka će biti napisana u nekoj vrsti samoće.

Čitaš li svoje knjige iznova, ukoričene, ili je grafička točka na kraju teksta zaista "točka na i"?

Pročitam ih još jednom, otprilike šest do dvanaest mjeseci nakon što su tiskane. No, ja nisam svoj idealni čitatelj. Možda jer predobro poznajem autora. Ja sam gotov kad se pomirim s time da u ovom trenutku, baš ovaj tekst, ne mogu napraviti boljim. I onda je predan drugima, da u njega uranjaju, da traže greške, da završe, u svojim maštama, njegovo stvaranje.

Točka na i je trenutak kada jedan pdf s korekturama stigne na mail i kada odgovoriš na pitanje jel o.k.?

Generalno mislim da je veliki dar ljudskog života što ne možemo putovati kroz vrijeme.

Dino Pešut, autor fotografije: Anto Magzan

Da svoju književnost možeš "prevesti" u glazbu, koji bi bila žanr?

Teško mi je reći jer nisam nešto pretjerano muzikalan. Ako si dopustim napisati što mi je prvo palo na pamet i progutam pretencioznost, smjestio bih se kao bastard Senide i Lane Del Rey.

Stvarnost je vjerojatno puno manje cool.

Kome bi povjerio ekranizaciju svojih romana?

Iskreno, ovisno o čemu govorimo. Djeluje mi da su neke moje drame pogodnije za adaptaciju od, recimo, Poderanih koljena. Ali mislim da imam cijelu galeriju likova i odnosa koje bih mogao prebaciti u neku vrstu ekrana.

U nekom idealnom scenariju, volio bih da se radi o mini seriji. Okupio bih tim scenarista/ica i redatelja/ica i vidio kamo nas to vodi.

Od ostalih, posve nerealnih, želja i ambicija, rado bih upoznao Pedra Almodovara.

Tko je, po tvom mišljenju, najznačajniji autor/autorica 20. stoljeća (može i nekoliko)?

 Da ne duljim, Virginia Woolf. Puno je latica ispalo iz buketa gospođe Dalloway.