Dinko Telećan: Dovoljni razlozi

notna pobuna

bića u crtovlju se bune

zbacuju snizilice sa sebe

razbijaju taktne crte

skaču sa svojih mjesta

i brišu oznake tempa

neumjesnih dekrešenda

i oholih ad libituma

svrgavaju corone

kriju ključevima brave

zabušavaju u stankama

i lome ligature u struku

 

bića u crtovlju se bune

i stvaraju glazbu

za koju nisu spremna

stvaraju glazbu

za koju moraju

ne biti spremna


kamen mudraca

što ću sada s njime

ni za što mi nije

 

za piljak prekrupan

za žabicu prekvrgav

za kocku preokrugao

za kresanje pregladak

za ljubav prehladan

za put pretežak

 

stavit ću ga pored puta

nekom će za nešto biti


više od utjehe

pa što ako nema lijeka

ako uvijek glasaju za budale

ako je začinima istekao rok

i ako je tvrdi uvez preskup

kad je ovaj procjep gore

u toj načas propusnoj krošnji

dopustio da budeš obasjana

baš pod onim kutom

onim pravim meko brušenim kutom

tako da se stvaranje najzad dovršilo

tako da se ne događa više ništa

tako da je svugdje sve stalo

pa i bol


otok u maju

ništa modrinu ovu ne može zagaditi

ni garež ni katran ni svi užasi sa kopna

ni od kakve gadosti modrina ne blijedi

kada oko otoka ovako se rastvori

 

doplovim sakat stanjen smanjen bez vida sluha

bez brata i sestre drugova i životinja

bez odjeće što raspala se od cjelova drača

a sada se još jedna stara koža truni, gle:

u praskovima brnistre izgore viškovi

sipine kosti osvanu bjelje i od želje

crni brabonjci kozji na seoskom groblju

među grobovima rugaju se staroj suzi

(crno sjeme iz kojeg izrast će crne ruže)

dok dvonošci opet zidaju svoje zidove

 

ne uzvisujem otok (to čini sam pa tone)

nit veličam ovaj čas (usneš i već ga nema)

tek vele na tren iscijeljela osjetila:

vidi, još se jednom onaj prozor otvorio!


nebitak u Parizu

o kako me divno nema

zvonik meko strši iz magle

šapa nestaje iza grmlja

tihi hihot ponornice

mušica se raspada u rakiji

priljepak s kamenom srasta

kajsija sa suncem u kadru

stotinu glava na stanici

oni anđeli na vrhu igle

zauzeti svojom ravnotežom

ne vide smrtnika

pod tornjem

o kako me divno

divno nema