Tragedija koja se dogodila 1954. dok se slavila
kumbha mela bila je za naga sadhue samo još
jedan val nasilja tijekom događaja koji se temelji
na nasilju među ljudima kojima je nasilje profesija.
Ako je bilo drukčije, tako je bilo samo zato
što su se obični ljudi našli na putu.
— William R. Pinch, Warrior Ascetics and
Indian Empires
A zbog kratkoće svoga života oni neće moći steći
mnogo znanja. A zbog neznatnosti znanja neće
imati mudrosti. A zbog toga će ih pohlepa i lakomost
sve uništiti.
— Mahabharata
JEDAN
New Delhi, 2004.
Petero mrtvih spavača na pločniku leži uz zaobilaznicu Inner Ring Road u Delhiju. Netko bi pomislio da tako počinje kakav bolestan vic. Ako je tako, njima ga nitko nije ispričao. Umrli na mjestu na kojemu su spavali. Ili tek malo dalje. Tijela im je deset metara odbacio Mercedes koji je u velikoj brzini preletio preko rubnika i pokosio ih. Veljača je. Tri u noći. Šest stupnjeva. Petnaest milijuna duša sklupčalo se i spava. Blijeda sumporna magla obrubljuje lice. Jedna od poginulih, Ragini, imala je osamnaest godina. Bila je u petom mjesecu trudnoće. Njezin muž, Rajesh, dvadesettrogodišnjak, spavao je pokraj nje. Oboje na leđima, glava i nogu umotanih u debele šalove ionako su izgledali kao mrtvaci, da nije bilo znakova koji su ih odavali – naprtnjače pod glavom, sandala uredno odloženih pokraj ruku. Okrutan obrat sudbine: njih su dvoje u Delhi došli tek jučer. Tu su potražili utočište zajedno s Krishnom, Iyaadom i Chotuom, trojicom radnika migranata, zemljaka iz iste pokrajine u državi Uttar Pradesh. Svakog su se dana ti muškarci budili prije zore pa bi dopješačili u Company Bagh, pokušavajući se dokopati dnevnice za kakav god posao – kuhanje u dhabi, posluživanje na vjenčanju, građevinske radove – a novac bi slali u selo za sestrin shaadi, bratovo školovanje, za lijek što ga otac uzima svaku večer. Živjeli su od danas do sutra, iz sata u sat, radnička sirotinja, borili se za preživljavanje. Kad bi se smračilo, vratili bi se spavati na golome tlu, uz Ring Road, pokraj Nigambodh Ghata. Nedaleko od razrušenih slamova Yamuna Pushte koji su im nekoć bili dom. No novine se ne bave tom trojicom. Njihova imena nestaju u zoru sa zvijezdama. Policijski kombi s četvoricom policajaca stiže na mjesto nesreće. Izlaze i vide mrtva tijela, razjarenu svjetinu koja zapomaže i već je opkolila automobil. Netko je još unutra! Mladić, sjedi uspravno ruku uprtih o volan, čvrsto zatvorenih očiju. Je li mrtav? Zar je tako umro? Policajci razmiču svjetinu i provire unutra. “Spava li”, jedan policajac pita svoje kolege. Na te riječi vozač okrene glavu i, poput kakva čudovišta, razrogači oči. Pogledavši ga ponovno, policajac zamalo skoči od straha. Na vozačevu je glatkom, lijepom licu nešto groteskno. Pogled mu je divljački i mahnit, ali osim toga, svaka je dlaka na svome mjestu. Policajci otvore vrata, bijesno zamahnu palicama, narede mu da izađe. Kraj nogu mu je prazna boca Black Labela. Vitak je to muškarac, mišićav, u sivom safari odijelu od gabardena, kose razdijeljene u milimetar, besprijekorno zalizane. Ispod vonja viskija osjeća se još jedan miris: Davidoff Cool Water, no takvo što policajci ne zamjećuju. No primjećuju sljedeće: nije bogat, uopće nije bogataš, prije bi se reklo kopija bogataša, čovjek koji odjećom imitira bogatstvo: u službi nekog bogatog. Odjeća, njegovane crte lica, auto, ništa od toga ne može sakriti njegovo siromašno porijeklo; miris siromaštva jači je od bilo kojeg pića ili parfema. Da, on je sluga, šofer, vozač, “momak”. Uhranjena i pripitomljena verzija onoga što mrtvo leži na cesti. A ni Mercedes nije njegov. Što znači da s njime mogu postupati grublje. Jeca u šoku dok ga policajci izvlače iz auta. Pognut, ispovraća se po vlastitim mokasinkama. Jedan ga policajac udari palicom, natjera ga da se uspravi. Drugi ga pretražuje, pronađe mu novčanik, pronađe praznu futrolu za pištolj, pronađe kutiju šibica iz hotela Palace Grande, pronađe dvadeset tisuća rupija pričvršćenih kvačicom.
Čiji je ovo auto?
Otkud ti novac?
Komu si ga ukrao?
Htio si se malo provozati?
Čije je piće?
Chutiya, gdje je pištolj?
Budalo jebena, za koga radiš?
U novčaniku mu je glasačka iskaznica, vozačka dozvola, tristo rupija.
Na dokumentima piše da se zove Ajay. Ocu mu je ime Hari. Rođen je 1. siječnja 1982.
A Mercedes? Registriran je na ime Gautam Rathore.
Policajci se došaptavaju: ime zvuči poznato. A adresa – Aurangzeb
Road – govori sama za sebe. Ondje žive samo bogati i moćni.
“Chutiya”, opsuje jedan policajac držeći papire od automobila. “Je li
ti ovo šef?”
Ali mladić po imenu Ajay toliko je pijan da nije u stanju govoriti.
“Seronjo, jesi li ukrao auto?”
Jedan policajac ode na drugu stranu i pogleda mrtve na tlu. Djevojčine su oči otvorene, koža je već pomodrjela na hladnoći. Krv joj curi između nogu, s mjesta gdje je bio život. U postaji Ajaya svuku i ostave gologa u hladnoj prostoriji bez prozora. Toliko je pijan da padne u nesvijest. Policijski se službenici vrate i poliju ga ledenom vodom, pa se razbudi i stane vrištati. Postave ga u sjedeći položaj, leđa mu pritisnu o zid, razmaknu mu noge. Policajka mu stane na bedra dok mu se ne zaustavi cirkulacija, pa urličući od boli ponovo izgubi svijest. Idućeg dana slučaj privuče veliku pažnju. Mediji su zgroženi. Isprva zbog trudne djevojke. U vijestima je oplakuju. No ona nije ni fotogenična ni dugoročno zanimljiva. Zato fokus preusmjeravaju na ubojicu. Izvor potvrđuje da je Mercedes registriran na Gautama Rathorea, a to je prava vijest – on je zvijezda društvene scene Delhija, igrač pola, zanimljiv sugovornik i princ, potomak kraljevske obitelji, prvi i jedini sin člana Parlamenta, maharadže Prasada Singha Rathorea. Je li Gautam Rathore bio za volanom? Svi se to pitaju. Ali ne, ne, njegov je alibi neupitan. Sinoć je bio na odmoru izvan Delhija. Bio je u luksuznom hotelu nedaleko od Jaipura. Njegova trenutačna lokacija nije poznata. Međutim, dao je izjavu u kojoj iznosi svoju zgroženost, i izražava sućut preminulima i njihovoj rodbini. Vozač je, kako se navodi u izjavi, tek nedavno počeo raditi za njega. Izgleda da je uzeo Mercedes bez Gautamova znanja. Uzeo je viski i Mercedes i upustio se u zabranjenu jurnjavu. Policijsko izvješće to potvrđuje: Ajay, zaposlenik Gautama Rathorea, ukrao je bocu viskija iz Rathoreova doma u odsutnosti svoga poslodavca, uzeo je Mercedes kako bi se provozao, izgubio je kontrolu nad vozilom. Ta verzija priče postaje činjenica. Dospijeva u novine. Policijsko je izvješće urudžbirano. Ajay, sin Harija, optužen je po članku 204A indijskoga Kaznenog zakona. Ubojstvo iz nehaja. Maksimalna kazna: dvije godine. Pošalju ga u prepunu sudnicu i predstave okružnom sucu, sudac ga nakon dvije minute pošalje u sudski pritvor bez mogućnosti plaćanja jamčevine. Odvezu ga s drugim uhićenicima autobusom u zatvor Tihar.
Tu čekaju na red za obradu; sjede mrzovoljni na drvenim klupama u dvorani za prijam, okruženi plakatima s ispisanim pravilima zakucanima na vlažnu žbuku rošavih zidova. Kad dođe red na njega, odvedu ga u skučeni ured gdje ga čekaju zapisničar i zatvorski liječnik s pisaćim strojem i stetoskopom.
Njegova je imovina opet rasprostrta: novčanik, dvadeset tisuća rupija pričvršćenih kvačicom, kutija šibica s natpisom Palace Grande, prazna futrola za pištolj. Prebrojavaju novac. Zapisničar uzme kemijsku olovku i počne popunjavati obrazac.
“Ime?”
Zatvorenik zuri u njih.
“Ime?”
“Ajay”, kaže jedva čujnim glasom.
“Ime oca?”
“Hari.”
“Dob?”
“Dvadeset dvije.”
“Zanimanje?”
“Vozač.”
“Glasnije.”
“Vozač.”
“Za koga radiš?”
Zapisničar ga pogleda preko naočala.
“Tko ti je šef?”
“Gautam Rathore.”
Oduzmu mu deset tisuća rupija, ostatak novca mu vrate.
“Spremi u čarapu”, kaže zapisničar.
Nakon obrade šalju ga u Zatvor br. 1, vode ga preko dvorišta do baraka, zatim vlažnim hodnikom do široke ćelije gdje je jedan na drugome smješteno još devet zatvorenika. Odjeća povješana po rešetkama kao na prodajnom štandu, a pod ćelije zatrpan pohabanim madracima, dekama, kantama, zavežljajima, vrećama. Mali čučavac u kutu. Iako više nema mjesta, nadzornik naredi da se za njega raščisti malo prostora na hladnom podu pokraj zahoda. Ali za njega nema madraca. Deku koju je dobio, Ajay prostre po kamenom podu. Sjedne leđima naslonjen uza zid i zuri u prazno. Nekoliko cimera mu priđe i predstavi se, ali on ne govori ništa, ne uzvraća ništa. Sklupča se i zaspi. Kad se probudi, ugleda nekog čovjeka kako stoji nad njim. Starog i krezubog, mahnita pogleda. Preko šezdeset godina na ovome svijetu, tako reče. Preko šezdeset godina. Vozač je auto-rikše iz Bihara, ili je to barem bio vani. Čeka ovdje suđenje šest godina. Nije kriv. To mu je jedna od prvih rečenica. “Nisam kriv. Optužuju me da sam raspačavao drogu. Ali nisam kriv. Zatekao sam se na krivome mjestu. Diler je bio u mojoj rikši, ali pobjegao je, pa je policija privela mene.” Pita dalje, za što je Ajay optužen, koliko je novca sakrio. Ajay ne obraća pažnju na njega, okrene se na drugu stranu. “Kako hoćeš,” veselo će starac, “ali trebaš znati da ja ovdje svašta mogu srediti. Za stotinu rupija mogu ti nabaviti još jednu deku, za stotinu rupija mogu ti nabaviti bolju hranu.” “Pusti ga na miru”, vikne drugi zatvorenik, bucmasti, tamnoputi momak iz Aligarha, čačkajući zube grančicom nima.
“Zar ne znaš tko je on, on je Ubojica u Mercedesu.”
Starac se odmakne. “Ja sam Arvind”, kaže debeli. “Kažu da sam ubio svoju ženu, ali nisam kriv.”
Vani, u dvorištu, vrijeme je za odmor. Stotine zatvorenika slijevaju se iz svojih ćelija i okupljaju. Muškarci ga odmjeravaju. On je svojevrsna zvijezda. Nema toga tko nije čuo za Ubojicu u Mercedesu. Žele ga vidjeti izbliza, sami ocijeniti je li nevin ili kriv, provjeriti koliko je žilav, koliko uplašen, zaključiti kamo bi ga mogli svrstati. Dovoljna im je bila minuta da shvate kako spada među nevine, da je žrtveni jarac bogatog šefa. Pokušavaju tu istinu izvući iz njega. Što su mu obećali u zamjenu za preuzimanje krivnje? Nešto slatko? Novac, kad izađe? Ili će njegovim sinovima i kćerima biti osigurano školovanje? Ili je podvrgnut drukčijoj metodi? Zaprijetili su njegovoj obitelji? Je li mu ugrožen život? Ili je naprosto odan? Predstavnici bandi koje vladaju zatvorom prilaze mu u dvorištu, u blagovaonici, na hodnicima, natječu se za njegovu naklonost, hvale sami sebe. Bande Chawanni, Sissodia, Beedi, Haddi, Atte. Zloglasna banda Bawania. Banda Acharya, Gupte. Kao čovjek koji je nevin, kao čovjek nenavikao na kriminal, trebat će zaštitu. Ubrzo će postati metom iznude ne odabere li jednu od njih; bez zaštite neke bande, netko će ga u dogledno vrijeme silovati, upravitelj će ga premjestiti u ćeliju u kojoj će biti sam s jednim cimerom, služit će mu za zabavu, nitko mu neće pomoći kad bude vrištao. I uzet će mu sav novac. Ovo mu nude kao mudar i nepristran savjet, kao da nisu oni ti koji zapravo predstavljaju prijetnju. Stalno ga povlače za rukav. Koliko novca imaš? Priključi nam se. Priključi nam se i bit ćeš siguran. Imat ćeš mobitel, pornografiju, piletinu. Neće ti prirediti “svečani doček”. Priključi se našoj bandi pa ćeš moći jebati, silovati. Naša banda je najjača. Trebao bi nam se priključiti prije nego što bude kasno. On se na ponude ne obazire. Po povratku u ćeliju njegove deke više nema. Ionako mu je draže biti sam i patiti. Iznutra ga proganja užas mrtvacā, tuguje za njima pri svakom udahu. Odbija sve bande, odbija izaslanike i njihove uvertire. I tako, drugoga dana, ispred ljekarne, dok je bio sam, neposredno nakon što je pozvan da dođe k liječniku, pristupe mu tri muškarca iz druge ćelije. Plaze jezike i vade žilete što ih drže ustima; nasrnu na njega, stanu ga zasijecati po licu, prsima i podlakticama, koje on podiže kako bi se zaštitio. Pokorno trpi, ne odajući bol. Naposljetku izgubi strpljenje, pukne kao kokica. Prvom napadaču smrska nos bridom dlana, drugoga dohvati za lakat i prelomi mu zglob. Trećim tresne o pod. Dograbi žilet, stavi ga tom tipu na jezik pa razreže po sredini, dok zatvorenik cvili, snažnim mu stiskom čeljust drži otvorenu. Našli su ga kako stoji nad njima, poprskan krvlju, zatvorenici jauču od bolova dok njega omamljenog odvode u samicu. Tuku ga, govore mu da će ondje provesti mnogo vremena. Kad se vrata za njim zatvore, podivlja, stane režati i udarati po zidovima šakama i nogama. Neartikulirano urla. Nerazumljive riječi. Nije se u stanju kontrolirati. Zamišlja kraj. Svoj i svega što je učinio. Ali ne. Sljedećeg jutra vrata se otvore, uđu novi čuvari. Kažu mu neka pođe za njima. Prije će se istuširati. Drhti gol i ranjav. Kad mu pristupe, stisne šake, povuče se uza zid, spreman za okršaj. Nasmiju se i dobace mu čistu odjeću. Odvedu ga u upraviteljev ured. Ukusno postavljen stol: narezano svježe voće, paratha, lassi. Tako zamišlja raj. Upravitelj mu ponudi da sjedne.
“Uzmi cigaretu. Posluži se. Došlo je do greške. Nisu mi rekli”, reče mu.
“Da su mi rekli, ovo se nikad ne bi dogodilo. Zaista, nitko nije znao, čak ni tvoji prijatelji. Ali, promijenit ćemo to. Sad će te odvesti k prijateljima. Bit ćeš slobodan, u razumnim granicama. A ovaj nesretni slučaj, to ćemo zaboraviti. Mogli bi dobiti kaznu. Samo, ti si ih već kaznio, zar ne!? Pravi šou. Oh, tu je novac, vraćam ti ga. Trebao si nešto reći. Trebao si biti jasan. Tako da znamo. Zašto nam nisi rekao?”
Ajay zuri u hranu, u kutiju cigareta.
“Što vam to nisam rekao?”
“Da si Wadijin čovjek.”
Roman je s engleskog prevela Dijana Štambak.
