David Grossman: Knjiga intimne gramatike

Aron se popeo na vrhove prstiju ne bi li bolje vidio što se to dolje događa, svojeg oca i majku koji su izašli udahnuti malo zraka na kraju dana vrućeg vjetra. Odande su se činili tako mali. Okus prašine izjedao mu je usne i nos. Oči su mu bile sjajne. Nije ih bilo lijepo gledati ovako. Kako to ovako. Ovako odozgo. Baš su sićušni. Kao dvije lutke. Jedna velika, debela, usporena, druga mala i sva ušiljena. Nije lijepo. Ali, ujedno je i smiješno. A ono što je smiješno, pomalo je i strašno. A uglavnom, baš je frustrirajuće što ih isto tako vide i Cahi i Gideon pored njega. No ne može se odvojiti od tog prizora. Hajde već jednom, idemo, buni se Cahi mesnata nosa spljoštena o škure, ona će se začas vratiti i onda smo svi nadrapali. Vidi, prošapće Aron, i par Svezagroš izlazi van. On će uskoro umrijeti, kaže Gideon, pogledajte kako je žut, Kaminer, čak se i odavde vidi da će umrijeti.

Mama i tata zastali su popričati s Kaminerima, Esterom i Avigdorom iz ulaza a. Nemojte ni pitati kakve su to muke, uzdahnula je Ester Kaminer. Veliko drvo smokve nad njima naizmjenično ih je zakrivalo i otkrivalo, i razgovor je razlomljen dopirao do prozora na trećem katu. Pravo čudo da je živ, rekla je i odmahnula glavom koja je dopirala do prsa njezina visokog muža, a mama je coknula i rekla, samo da ne dopadne njima u ruke, pa oni nas trebaju samo zato da vježbaju za svoje diplome, a u međuvremenu nas izrezuckaju na sitne komadiće; stršavi Avigdor Kaminer, kao i uvijek, pognute je glave stajao po strani i šutio, i bezizražajna lica promatrao svoju brbljavu ženu, tatine debele noge na kojima su se napinjale kratke hlače, kolonu mrava koji su vukli izvrnutu bubu – i koliko je samo sve to skupo, žalila se Ester Kaminer, svi ti lijekovi i posebna prehrana, i to što se moraju posebno voziti taksijem nakon dijalize; čini mi se da se Kaminerka više ne može strpjeti da joj muž umre, rekla je mama tati nakon što su nastavili sami, Aron joj je gledao usne i znao je što je rekla, on je već previše košta, a možeš misliti da je netko čeka kad on ode, pa osim svih onih čudesa koja već ima, sad joj je skoro u potpunosti ispala kosa, i koliko god da škrtari i štedi, već joj se vide čitavi ogoljeni komadi glave. Tata uvijek kima dok mama govori, a i nakon što zašuti, a sada se prignuo da nešto makne s pločnika, stare novine ili koru voća, teško je odavde vidjeti, dok ona stoji uspravno i gleda ga. Samo me sad nemoj dirati tim prljavim rukama, sigurno mu je rekla, jer su joj leđa otresla njegovu ruku, i vidi tko nam dolazi ususret. Aron je ugledao kiseli osmijeh na njezinu licu, da vidimo hoće li nas taj snob uopće pozdraviti, dobar dan, gospodine Strašnov, kako je gospođa?

Evo tvog tate, rekao je Aron ne mijenjajući ton glasa. Hajde, idemo već jednom odavde, no Gideon se nije micao od škura: njegov otac. Elegantan kao i uvijek. Hlače od fine sintetike i kravata, čak i po ovom vrućem vjetru. Pomalo poskakuje dok hoda prema mami i tati, kima, njegova mala, mesnata, uvijek stisnuta usta sada su iskrivljena u izrazu odbojnosti, tako on pozdravlja, nije mu milo, no tata osjeća potrebu da ga na trenutak zadrži: “Vraćamo se s onog... fakulteta?” A Gideonov otac ponovo iskrivi usne i Gideon nečujno šapuće samome sebi, idem sad, idem sad, u njegova oca taj se izraz lica pojavljuje i prije izgovorenih riječi, kao kašljucanje ogorčene duše, promrmljao je nešto ispred mame i tate, okrenuo se i nastavio hodati: čak ni da udahne malo zraka – ha?, on ne otvara ta svoja usta, gospodin doktor, pametnjaković koji doma ne donosi ni prebijene pare, pa njegova žena mora lomiti prste u tiskari, ljutila se mama za sebe, no gospodina Strašnova pristojno je i ljubazno pozdravila malo uzmaknuvši – kao pred hladnoćom koja ga je pratila.

“Arik, sjeti se da sam ti rekao da smo trebali otići”, rekao je Gideon i odmaknuo se od škura. “Ali, nismo još ništa vidjeli”, prošaptao je Aron. “Što ste se sad obojica ustrtarili?” Cahi i Gideon su se pogledali. “Slušaj, Arik”, započeo je Gideon bijesno, gledajući rubove svojih sandala. “Zapravo, istina je... htio sam ti to već prije reći, i prije nego što smo ušli ovamo.” “Ne sada!” zapjenio se Aron, i njegovo se malo lice oštrih crta zacrvenjelo. “Sada ćemo napraviti točno ono što smo i namjeravali!” Pa se okrenuo, otkoračao u sobu, koja je sada izgledala još nevjerojatnije, a Cahi i Gideon nevoljko su koračali za njim, no i oni su se u trenu predali nečujnom disanju ukradenog stana, u tišini gazili po velikim i malim mekim tepisima na podu, bočno mimoišli crnog kita – mrki glasovir koji je razjapljenih čeljusti carevao dnevnim boravkom: tko je mogao i pomisliti da usred njihove četvrti, među stiješnjenim stanovima uzavrelim poput guste juhe, tiho pluta ovakva plavičasta kocka leda. Aron je opreznim prstom pokazao tri vitka crnca od bjelokosti na polici biblioteke, a zatim se zadržao kod skupine malih drvenih figurica koje su stajale skupa kao neka zasebna zajednica, na polici u kutu sobe: goli muškarci i žene drže se za ruke u plesu, mladić koji sjedi brade oslonjene o ruku, torzo ženskih oblina – pomislio je na svoju gitaru koja već pola godine leži u kutiji, napuknuta i potrganih žica; sam je učio svirati i svirao je tako lijepo, njegova sestra Johi rekla je da su mu oči okupane zlatnim svjetlom kada svira. Sada mu ne žele kupiti novu, do bar micve ima još godinu i pol, a oni ionako imaju druge planove za njega. Uzrujano je hodao uzduž zidova te stao podbočivši se pred velikom slikom, dvorac na visokoj klisuri s kojeg pogled pada u morsku dubinu, pa ta ima i slike, ništa se ne može razumjeti na tim slikama, promrmljao je prekriživši ruke, dajte pogledajte ovo, kao da joj ih je naslikao neki luđak. Gideon je nevoljko procijedio da njegov tata to zove nešto kao moderna umjetnost, a Aronu se učinilo da čuje kako se riječi stvaraju u ustima Gideonova tate, izbijaju kroz one njegove usne, najradije bih uzeo čekić i razbucao sve te slike skupa sa zidovima, i odjednom je eksplodirao, oba prijatelja blijedo su ga pogledala, samo varaju, kao ništa! Kažu da je umjetnost, a zapravo je prevara! I kad je iznutra osjetio neki šupalj, neugođen zvuk, udario je po jednoj tipki da potvrdi svoje riječi te smjesta ustuknuo u panici: učinilo se da je glasovir prijeteće zarežao.

No, hajmo već odavde, zacvilio je Cahi žaleći se, dosta smo vidjeli; ništa nismo vidjeli, i još nemamo dokaz, odgovorio je Aron ne obraćajući pažnju na njega; to je stvarno glupost, to što kažeš da ona nema sjenu, nastavio je Cahi jednoličnim glasom; naravno da nema sjenu, rekao je Aron rastreseno gledajući knjige na policama biblioteke, debele, velike uveze na engleskom jeziku. Činjenica je da je ljeti nikad nismo vidjeli bez suncobrana, ni zimi bez kišobrana, činjenica je da je vani hodala samo uzduž sjena zgrada, ograda ili drveća, tako nas sve zavarava; Cahi je živčano frknuo premještajući se s noge na nogu, stišćući ih u neprilici. Njegovo veliko lice oguljena krumpira s utaknutim crnim kuglicama od očiju zračilo je bijesom i nesnošljivošću prema Aronu. Otišao je do škura, bacio pogled kroz procijep, i protrnuo.

Aron, koji je osjetio njegov drhtaj, pohitao je vidjeti. Dolje se, između lišća smokve, pojavio debeljuškast, mlitav muškarac osvrćući se uokolo. Sad se škurama približio i Gideon. Muškarac je otišao do malog zelenog Fiata i prevrtao po džepovima tražeći ključeve. I premda je to bio prvi put da ga je Aron vidio, smjesta je znao tko je on, i osjećao je kako mu srce lupa kao ludo. Kad je imao deset godina, prvi je put čuo da Cahijeva mama, Malka Smitanka, ima nekog sa strane. Tih dana krišom ju je pratio, i pažljivo gledao svaki put kada bi izašla iz kuće, ali nije vidio da joj netko hoda sa strane. Tip je popravio pojas hlača, zagladio prorijeđenu kosu i ušao u auto. Cahijeve usne mrmljale su bez prekida, možda psovke, a možda je u sebi viknuo tako da ga začuje tata, sve do Afrike, neka smjesta ostavi buldožer na kojem radi za tvrtku Mekorot i neka se brzinom svjetlosti vrati kući. Nijedan od njih trojice nije se maknuo od prozora čak ni kad se auto odvezao, a Aron je osjetio da ga ovija tuga zato što je i Gideon sada izdaleka vidio tog tipa, jer znao je koliko je Gideon sramežljiv i profinjen što se tiče onih stvari, nikad nisu razgovarali o tim ružnim stvarima, i kad je Cahi psovao, ili pričao svoje viceve, Gideon i Aron pristojno su se smijali, ali nisu se gledali u oči. Prošla je minuta, možda i još jedna, a oni su i dalje stajali tamo, u strahu da ne naprave pogrešan pokret, ili da ne izgovore pogrešnu riječ, sve dok Cahijeva mama nije izašla na balkon popravljajući svoj kućni ogrtač i zazvala Cahija da dođe jesti. Glas joj je bio pomalo raspucan i gorak. Djetetu daje ručati u pet popodne, rekla je mama, koja je prošla pored zelenog Fiata, neću je ni pozvati na proslavu bar micve, samo mi još fali da mi stisne ruku drito nakon njega. Zove te, rekao je Aron tiho. Što se to tebe tiče, zarežao je Cahi, nisam gladan, hajde da nastavimo tražiti.

Još su se nekoliko minuta nastavili motati po mračnoj gostinskoj sobi Edne Blum, dotičući stvari bez dodira, a zatim su se, naizgled nenamjerno, kao tri ribice nošene riječnim brzacem, predali usisnoj snazi njezina uskog hodnika, nastavili njegovom duljinom sve do njezine spavaće sobe, upali unutra u tišini, krišom dodirivali pažljivo složen krevet, okruglo ogledalo, urešen toaletni stolić, mali ugrađeni umivaonik... jedna duga najlonska čarapa opušteno je ležala na zaobljenom stolcu. Cahi je pogledao Gideona, i Gideon je pogledao Cahija, i njihovim je licima prošao bljesak crvenila, ali Aron ništa od toga nije vidio, niti je išta dirao, jer se smjesta ukopao ispod ogromne slike koja se dužinom pola zida nastavljala kao priča. Cahi je rukom pokazao Gideonu, daj ga pogledaj, a Gideon je bacio pogled na sliku i na Arona, te pohitao do njega i povukao ga za ruku, hajde, Arik, upast ćeš u nevolju ako ostaneš ovdje, no Aron je nemarno otresao njegovu ruku i ostao stajati promatrajući zauzdanog konja propetog nasred platna. Osjetio je kako mu se i protiv njegove volje usne razmiču nad zubima u muci zauzdanog daha; to je glupost, ta moderna umjetnost; no oči su mu gotovo ispale iz duplji, kao i oči konja koji se gušio, i kao što utopljenik možda shvaća da se u njega ulijeva čitavo more, tako je i on shvatio tu veliku sliku. Daj ga samo vidi, Arika, kako se tamo ukopao. Arik, Arik, no njegov se pogled polako i s naporom proširio, i spazio je i mrtvog čovjeka kako leži uz noge konja, u ruci mu mač, a usta razjapljena krikom; ugledao je i bika, kojemu oči nisu bile na pravom mjestu, pa ipak, bile su ispravnije od onih smještenih prirodno; zatim je vidio stradalnike, raskomadana tijela, i na kraju pronašao i ženu, osjećao je da je ondje i prije no što ju je vidio, svjetleća od baklje koju je nosila. Još se koji tren pokušavao obraniti, ali od čega, pa to je samo slika, samo bezvezna umjetnost, moš si mislit, pun težine odmaknuo se i sleđenim koracima izašao iz sobe, gdje li su samo ta dvojica, kako su mogli pobjeći i ostaviti me samog, a onda se ponovo našao pred slikom i utopio se u njoj, na ovoj slici ništa nije onako kako treba biti. Čak i ja znam nacrtati lica, i ljude, i konje bolje od ovoga. No pred očima mu je iznenada zatitrao svjež prizor – jako visok čovjek, ruku spuštenih niz tijelo, stoji pogrbljen i zagledan u pod, kao jučerašnji list kalendara presavijena gornjeg ruba. Čak i bika mogu bolje nacrtati, nakon svih onih krava koje sam preslikao s omota Zelene krave. No u očima su mu se skupljale spore suze, koje su se, možda, filtrirale u nekoj zasebnoj i skrivenoj suznoj vrećici. Što ti je, debilu, što plačeš kao curica. Ne plačem. Da te samo tata sada vidi. Da, da, znam. Opet bi ti uputio onaj hrktavi zvuk. Ma neka mu je. Rekao bi mami, ma neka joj samo kaže, Aron će nam još biti neki umjetnik! Pametnjaković!

Gideon ga nestrpljivo pozove s vrata. Više ne može podnijeti boravak u ovoj kući. Aron mu ne odgovori. Gideonov bespomoćan pogled vrludao je po mračnom salonu, na trenutak se zaustavio na velikoj, ružičastoj, usnatoj školjci na komodi, gdje li je samo kupila sve te odvratne stvari, tiho je zarežao na Arona da dođe već jednom, još će nas uloviti, gotovo je pobjegao, zastao, vratio zaprepašten pogled na školjku, koja mu je odjednom izgledala kao živi stvor koji napregnutim usnama obuhvaća neku prodiruću prisutnost u mraku, “Otišao sam”, viknuo je u sebi i brzo izašao van preskačući po tri stube, Cahi je pojurio za njim otresajući tjeskobu koju je u njemu budio stan te čudakinje sa svim tim njezinim slikama i namještajem koji izgleda kao da je od šibica, i obojica su znala da će im Aron očitati bukvicu jer su prekršili pravila.

Ali Aron je ostao.

"Knjiga intimne gramatike", naslovnica; izvor: Fraktura

Knjigu je s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh.