Paula
Jedne nedjelje u ožujku Paula odluči biti sretna. Kiši. Počelo je još tijekom noći i otada ne staje. Kad se oko pola devet Paula probudila, kiša je lupkala o krovni prozor spavaće sobe. Okrenula se na bok pa pokrivač povukla do brade. Te se noći nije probudila ni jedan jedini put. Ne sjeća se čak ni snova. Usta su joj suha, a lagan pritisak u glavi podsjeti je na prethodnu večer. Wenzel je kuhao, uz to je otvorio neko francusko crno vino. Poslije su jedno uz drugo sjedili u naslonjaču i slušali glazbu – Mahlerovu “Pjesmu o zemlji”, Beethovenovu posljednju klavirsku sonatu, Schubertove, Brahmsove i Mendelssohnove skladbe. Na YouTubeu su tražili razne izvođače koje su međusobno uspoređivali, a kad bi im se mišljenja poklopila, obradovali bi se kao mala djeca. Paula je mogla ostati kod njega i provesti noć s njim, ali je tvrdila da je ostavila lijekove kod kuće. Ipak, hidrokortizon je bio u njezinoj torbici. Nije ponijela četkicu za zube i sredstvo za čišćenje lica. Wenzel bi te stvari smatrao nevažnima i nagovorio je da ostane. Ušla je u taksi oko dva ujutro. Wenzel je stajao ispred kuće sve dok auto nije skrenuo iza ugla. Ona dohvati bocu vode pored kreveta pa otpije, zatim uključi mobitel i pročita njegovu poruku. Dobro jutro, najdraža. Kao i uvijek, ti si prvo na što pomislim. Pozdrav stiže svako jutro i svaku večer. Već deset mjeseci bez iznimke. Leni se također sviđa Wenzel, i Wenzelu se sviđa Leni. Tijekom njihova prvog susreta zadivio ju je skicom njezina lica koju je nacrtao u djeliću sekunde. Sličnost je bila zapanjujuća, a Leni je htjela još kako bi se time mogla hvaliti u školi. Paula pogleda na sat. Leni se vraća za devet sati. Bacit će svoje stvari, promrmljati bok i povući se u svoju sobu ili će u jednom dahu podnijeti izvješće o vikendu uključujući i fotografije svoje polubraće i polusestara i oduševljenje Filippinim kuharskim umijećem. Dok Paula odgovara na jutarnju poruku, čezne za Wenzelom. Njezina je žudnja za njim najsnažnija rano ujutro. Dok u kuhinji pristavlja vodu za kavu, pošalje mu lascivnu poruku. Otkad je Wenzel ušao u njezin život, Leni joj vikendom manje nedostaje. Pa što onda? Leni više nije malo dijete. Ujutro pred ogledalom radi grimase, izrezuje rupe na hlačama, nosi majice koje joj naizgled ovlaš spadaju s ramena, upotrebljava sjajilo za usne i u grupni chat 7. b razreda šalje zagonetne poruke, sastavljene uglavnom od emotikona i kratica. Ponekad iz nje nadire nezaustavljiva bujica riječi, da bi potom opet zapala u agresivnu šutnju. Sama se nosi s noćnim morama, a svoju kćer Paula već dugo nije vidjela golu. Čak ni kad je Leni jednog jutra pitala može li već s trinaest imati opuštene grudi. Promatrala je svoje grudi pa ustanovila da su upravo takvog oblika. Zatim je u zraku desnom rukom iscrtala groteskan oblik, lijevu je držala pritisnutu na grudima. Prije nego što je Paula uspjela išta odgovoriti, Leni je optuži da je od nje naslijedila samo najgore: pjegice i svijetlu put, crvenu kosu, košćata koljena, kratkovidnost i prikraćenost za razumijevanje fizike i kemije. Genetika je slučajnost, a ne odluka, dobacila je Paula i poželjela pomilovati kćer po kosi. No Leni joj je se izmaknula, istrčala iz sobe i zalupila vratima. Trenutak poslije vratila se i bacila Pauli u naručje kao da želi još jednom osjetiti bliskost prije nego što nastupi distanca. Kiši i dalje. Paula cijedi naranče i pjeni mlijeko za kavu. Na stolu je buket tulipana. Samo godinu dana prije duljina dana pred njom izazvala bi paniku. Počela bi čistiti ili prati, otišla na trčanje ili u kino, nazvala bi Judith da se odvezu do njezina konja. Bilo je svejedno što radi, samo da radi. Jer inače bi je progonili demoni.
* * *
Nakon što se razvela od Ludgera, često se pitala kada je nastupio početak kraja. Kada je sve izmaknulo kontroli? Johannina je smrt bila prijelomni trenutak. Ali s vremenom je svoj neuspjeh pripisala drugim, davnijim događajima, sve davnijim i davnijim, dok davnijih više nije bilo. Sve je počelo slavljem. Paula i Judith slučajno su navratile na otvorenje trgovine zdrave hrane u Südvorstadt. Bile su na jezeru, sunčale se gole, mazale jedna drugu losionom, lizale sladoled i mamile poglede. Zadovoljne sobom i dojmom koji su ostavljale, nastavile su biciklirati kroz lug uz park-šumu natrag do grada, još uvijek ovijenog ljepljivom vrućinom. Već su izdaleka ugledale balone, tegle pune cvijeća i mnoštvo pred dućanom. Došlo im je da popiju nešto osvježavajuće, pa su se zaustavile. Kad su ušle u trgovinu, Ludger je stajao nadomak vrata. Paula ga je odmah spazila. Poslije je rekao kako je i on nju primijetio krajičkom oka pa ju je pratio pogledom. Paula je nosila haljinu boje mahovine bez naramenica i šešir iz kojega su virili crveni uvojci. Vani je pržilo, ulice su mirisale na ispušne plinove i cvjetove lipe, a svaki nalet vjetra u dućan je unosio taj zagušljivo-slatkasti aromatski spoj. Ludger je nosio lanenu košulju. Imao je plavu kosu i plave oči. Nije bio zavodnik. Ubrzo su napustili zabavu. Usporedo su gurali bicikle i čavrljali. Ludger ju je neprestano pogledavao, ali nikako nije uspijevao sresti njezin pogled. Zastao bi kad bi imao više toga reći. Poput Paule, tražio je sjenovite staze. Na obali rijeke ovlaš joj je dotaknuo ruku. Poljubila ga je u sumrak na klupi u parku.
* * *
Prvih su se tjedana viđali svakodnevno. Sastajali bi se kod hrasta u parku Clara. Paula, koja je uvijek dolazila prerano, vidjela bi ga kako na svom trkaćem biciklu skreće na stazu i mahala mu već izdaleka. Svaki ponovni susret isprva bi pratila blaga nelagoda, koja bi nakon prvog poljupca ipak iščeznula. Od hrasta bi nastavili šetnju parkovima i susjednim četvrtima. Pauli se sviđalo kako bi nakrivio glavu dok ju je ozareno gledao. Sviđali su joj se njegov dubok glas i mirno pripovijedanje. Bila je zanesena njegovim porivom za kretanjem, dojmilo je se njegovo znanje o ekološkoj gradnji, samoodrživom životu, flori i fauni. Ludger ju je često posjećivao u knjižari. Ponekad bi prvo ugledala njegovu glavu kako s pokretnih stepenica izranja na odjel beletristike. Katkad bi je iznenadio dok je razvrstavala knjige ili davala narudžbe. Tada bi joj suptilno dodirnuo ruku ili rame, a ona bi se okrenula prema njemu, ne pokazujući zadovoljstvo zbog toga što kolegice sigurno primjećuju koliko je zgodan. Noći su provodili kod njega. Samo je jednom prenoćio u njezinu stanu, koji je tada dijelila s Judith. Njih troje sjeli su uz pizzu i crno vino. Sa svakom temom razgovora Ludger je vukao poveznice sa svojim područjem stručnosti – ekološki otisak koji ljudi ostavljaju za sobom i kako ga umanjiti. Neprestano je prekidao Judith kako bi dublje ušao u tu temu, ispravio netočan navod. Pauli nije promaknulo da joj prijateljica nervozno klati nogom i napeto stišće usne, sve joj je bilo jasno. Sutradan je Judith ušla u njezinu sobu. S hrpom medicinskih udžbenika u rukama, objasnila je Pauli da joj je prije završnih ispita u stanu potrebna tišina i da bi bilo bolje da Ludger neko vrijeme ne dolazi.
Roman je s njemačkog prevela Bojana Bajić.
