“Takav pristup odvažan je, naime, zbog poniznosti, rekli bismo i servilnosti, jednog promatrača kakav antropolog jest. On napušta svoju zemlju, svoj dom; izlaže se gladovanju, zarazama, a nerijetko i opasnostima; na kušnju stavlja vlastite navike, vjeru i stavove u trenutku kada, bez predrasuda i skrivenih namjera, usvaja načine života nepoznate društvene zajednice; antropolog doseže, dakle, potpuno promatranje, od čega ne postoji viša razina, osim u slučaju da – a opasnost postoji – promatrača posve obuzme predmet proučavanja.”
— Claude Lévi-Strauss,
Što obuhvaća antropologija?
“Moja nova žena nije bila pričljiva, više melankolična,
ponekad ironična.”
— Paul Gauguin,
Noa Noa: Putovanje na Tahiti
“X = prisila da bude ono što druga osoba hoće.”
— Susan Sontag*
* Ponovno rođena: Dnevnici i bilješke 1947. – 1963., preveo Borivoj Radaković. (op. prev.)
PRVI DIO
lundi
Sjedim na rubu pločnika nekog odmorišta uz autocestu i čekam da dođe Paul. Stvar je u tome da zapravo i ne znam kako izgleda. Jest da je na mrežnim stranicama BénéBija bilo nekoliko njegovih fotografija, kao i fotografija njegova doma, Noe Noe: na jednoj je stajao ispred kuće, na drugoj je slavodobitno pozirao na vrhu planine. Ali nisu bile osobito kvalitetne; kad bih ih pokušala uvećati, lice bi mu se razložilo u mutne točkice. Izvadim mobitel da pogledam koliko je sati. Već sat vremena sjedim ovdje, gdje me je autobus kojim sam došla iz Pariza ostavio i gdje me je Paul, prema dogovoru, trebao pokupiti još prije pola sata. Preletim još jednom sve naše poruke. Na odgovor bih svaki put čekala dan ili dva, a tada su stizale samo zbrkane rečenice u koje je šašavo ubacivao uskličnike. Ja se jako veselila tvoja dolazak u moja dom, Noa Noa!! Napisala sam mu da mi nije problem ako se prebacimo na francuski, a svaku brigu oko toga zašto odgovori ne stižu ranije odmah bih otjerala; čovjek koji ima održivu farmu ne odgovara po cijele dane na mejlove. Vrućina što isijava iz asfalta žari mi bedra. Svako toliko uspijem ispružiti noge na cestu pa ih povučem opet k sebi kad god se prema njima sjuri automobil napuštajući odmorište s hranom za van. Vozači i suputnici nijemo bulje preda se grčevito držeći hamburgere. Možda me baš zbog tog mirisa hrane što viri iz zamašćena papira štrecne u želucu svaki put kad prođe auto. Svoj izlizani kofer s jednim kotačićem vučem za sobom do McDonald’sa, srca i duše odmorišta. U promjeni svjetlosti iznenada zasjenjen prostor odiše nekom duhovnošću, kao da je unutra pohranjeno nešto sveto. Načas uronim u sjećanje iz Pariza, kad bih svako jutro zakoračila u Arhiv; žutu bi sunčevu svjetlost naglo smijenila hladnoća umjetno osvijetljene unutrašnjosti čim bih začula da je zazujao portafon, znak da mi je namrgođeni zaštitar otključao vrata. Kad izađem van s mlakom, dijetalnom kolom u ruci, gledam kako se auti izmjenjuju linijama McDrivea, kao u nekom polaganom plesu. Kretnje su im gotovo elegantne, ritmične; svi su oni dio neke veće koreografije. Pomislim na dvorske balove, svi plesači raskošno su odjeveni i tako vješto skriveni pod maskama od dragulja i perja da bi se svaki tren mogli odati razvratu. Između zimzelenih skulptura šuškaju šapati udvaranja, labirint visokih stabala čempresa prigušuje rodoskvrnuće. Sjetim se što se dogodilo A. B.-u tijekom njegova prvog ozbiljnog istraživanja nakon što je diplomirao. S mentorom, irskim povjesničarem i stručnjakom za inzularne rukopise, više od osam sati dnevno kroz povećalo je iščitavao tekstove sa sićušnih stranica. Kad bi uvečer napokon izišao iz Arhiva, još bi mu pred očima sijevao rukopis; pleteri s njegovih stranica ovijali bi se oko svega. Osvrnem se prema autima, pitam se prolazim li i ja nešto slično. Nema tu ni dvorskih plesača, ni maski, ni zimzelenih skulptura. To su samo auti, kažem si. Zagledavši se u udaljene trake autoceste, ne opazim škripu hrđavog metala sve dok karavan naglo ne zakoči pored mene. Zaprepastim se ugledavši auto i vozača: pogled mi je prikovan na zube širom razjapljenih čeljusti koje kao da su zauzele čitav prostor otvorenog prozora bacajući mi u oči sunčeve odbljeske. Prevelika su to usta za takvo lice, gotovo su posve s njega istisnula meso preplanulih obraza. Kad mi se obrati, oči su mi još na zubima: “Frances? Frances Hawthorne?”
Premda su tako široka, usta nisu nasmijana. Glas mu je dubok, a moje prezime izgovara s nekim izraženim naglaskom, posljednji slog nekako tvrdo, kao “torn”.
“Da… Paul?”
Odmjeri me od glave do pete, dok briše znoj s čela, tamne kovrče pomaknu se ustranu. Kimne i iziđe iz auta. Tek kad se stvori iznad mene, shvatim da još uvijek sjedim na pločniku; skinem pogled s njegovih zuba i oči mi zastre njegova sjena. Nešto u dizanju mog kofera u prtljažnik natjera ga na smijeh, pa me upita na francuskom: “Koliko ti dugo misliš ostati?”
Slegnem ramenima i nasmiješim se. Oboje znamo koliko dugo ostajem: tjedan dana radit ću lakše fizičke poslove u njegovu vrtu, a on će mi zauzvrat osigurati krevet i radni stol. Nakon toga odlazim raditi nekamo drugamo.
“Mrzim dolaziti na ovakva mjesta”, kaže mrko pogledavši McDonald’s.
“Mhm”, kažem istim tonom, sjedajući u auto. “I ja isto.”
Kroz otvoren prozor struji hladan povjetarac. Pokušavam se što udobnije smjestiti i kriomice pogledati Paula: naoko je ležeran, opušten, koža mu je prekrivena gustim dlačicama i potamnjela od sunca i rada. Pomislim na teksturu nekog čvrstog i otpornog materijala, možda jute. Auto ne bih nazvala prljavim, više je neuredan jer se njime svakodnevno koristi: pod i sve ostale plohe prekriva tanak sloj zemlje, a po upravljačkoj ploči razbacane su kore od banane i ogrisci jabuka. Jedan ogrizak nije još posve potamnio, rekla bih da ga je maločas tu ostavio. Kao da može čuti o čemu razmišljam, posegne za njim i cijeloga ga, skupa s peteljkom i košticama, strpa u usta. Okrene se prema meni dok zrakom pršte sićušne kapi sline i soka.
“Svijet je jednostavno pretrpan otpadom”, kaže. “Ja jedem sve.”
I tako kreće razgovor, držimo se lakših tema, svakodnevnih stvari. Paul govori veoma brzo i to mi djeluje pomalo nasrtljivo; tek nakon nekoliko minuta borbe s njegovom dikcijom puštam da me riječi ponesu svojom strujom. Oduvijek mi je bilo lakše slušati nego govoriti. Kada bismo se A. B. i ja sastali s njegovim prijateljima u Parizu, on bi s njima razgovarao, a ja bih samo slušala, tu i tamo nešto i razumjela. Često su mu znali reći da je brzo “savladao” jezik i njemu je to laskalo. Mene je, doduše, mučio taj izraz. Zašto se kaže “savladao”? Zašto je potrebno toliko sile i snage da bi se nešto razumjelo?
Kažem Paulu da mi je laknulo kad se pojavio, da sam sretna što ga nisam čekala na krivom odmorištu. Mislim da sam zvučala srdačnije nego što sam htjela, ali čini mi se da on to nije primijetio. Negdje na pola isprike zbog kašnjenja povuče je i ipak se samo opravda: putem je morao nešto obaviti, nešto za festival džeza.
“I tako kažeš, stigla si iz Pariza?” pita me.
“Da.”
“Došla si na ljetovanje?”
“Ne”, zastanem, promislivši koliko bih s njim trebala podijeliti.
“Poslovno. Radila sam u arhivu. Kao asistentica.”
“Oho, pa ti se, znači, baviš znanstvenim radom?” kaže kao da
je upućen u to.
“Ne, tek sam završila preddiplomski studij, ali moj mentor je
proučavao jedan rukopis, pa me pozvao da…”
“Što si studirala?” prekine me.
“Srednjovjekovnu povijest.”
“Ha.” Osmjehne se kao da je upravo nešto shvatio.
“Što?”
“Studirao sam antropologiju. Posao mi je da odgonetnem ljude.”
Nasmijem se ne znajući što bih na to rekla, osjećajući se kao da me analizira. Promeškoljim se na sjedalu. Pojas me previše zateže i usijeca mi se u rame. Zamijetim da Paul nije vezan.
“Ako sam dobro shvatio”, nastavlja. “Iz Engleske si, studirala si povijest, bila asistentica u pariškom arhivu i onda – dolaziš raditi na održivu farmu.”
Slegnem ramenima. Opisao me kao da mi drži govor na sprovodu.
“Nego, kako to da si se od stotinjak imanja na Bénébiju odlučila baš za moje?”
“Pa…”
“Da nije zbog zgodnog domaćina sa slike?” nakesi se, oči mu zabljesnu na suncu. Trepnem. Još uvijek čeka da mu odgovorim. Zašto sam ono odabrala baš njega? Poveznicu na Bénébio proslijedio mi je A. B. u nekom trenutku nakon što je već čvrsto odlučio da me više ne želi vidjeti. Sjećam se da sam nekoliko puta svraćala do ureda u kojem smo privremeno radili, ali on je promijenio bravu na vratima. U mejlu je uz poveznicu samo kratko i suzdržano napisao da se jedan njegov prijatelj koji je doživio živčani slom prošlog ljeta prijavio na program i s gorja Cévennes, gdje je čuvao ovce, vratio se naprosto “preporođen”. Na farmu Noa Noa kliknula sam nasumce i stala pregledavati fotografije koje je postavio Paul: bujan, vijugav vrt; visoki, sivkasti zidovi kuće po kojima uz plave grilje boje različka puze penjačice; otvorena veranda s dugačkim drvenim stolom što služi za sušenje začina i punjenje teglica zimnicom; krajolici dolina podno Pireneja; i na posljednjoj, planina, snimljena s prozora u ranu zoru dok je svjetlost još posve bijela. Činilo se kao da njezin vrh pluta dolinom bljedoljubičaste magle. Pregledavši sve fotografije, zatvarala sam prozorčiće s drugim lokacijama oko kojih sam se dvoumila, jedan po jedan, sve dok nije ostala samo Noa Noa.
“Zbog planine”, kažem. “Ne mogu se točno sjetiti imena,
Mont…”
“Tagire.” Završi mi rečenicu pa kimne. “Mont Tagire.”
Paul kaže da do sela, Cazeauxa, imamo još nekih sat, sat i pol vožnje. Doselio se onamo prije nekoliko godina, a odrastao je, kaže, u predgrađu Pariza.
“Ne u nekom od onih opasnih”, doda. “U mirnom, bjelačkom, gdje se ništa ne događa i svi istresaju rasizam samo na internetu.”
U dvadesetima i tridesetima često se selio, proputovao je južnopacifička otočja, povremeno se vraćajući u Francusku da zaradi nešto novca. Prije nego što se odselio u podnožje Pyréneesa, studirao je u Montpellieru. Kaže da ga je antropologija počela zanimati tek nakon što je na putovanjima boravio s plemenima, pa ih je onda poželio i službeno proučavati. Paul, antropolog. Zamišljam to suhonjavo tijelo u blijedom lanenom odijelu kako u kolibi pognut nad terenskim bilješkama otire dlanom čelo znojno od tropske vrućine.
“Ja sam i fotograf”, kaže. “Pokazat ću ti svoje radove kad stignemo u moj dom.”
“Vidjela sam na stranici nekoliko slika planine. Izgleda predivno.”
Paul nezadovoljno frkne i odmahne rukom.
“Ma to sam snimio nabrzinu”, ogradi se. “Primarno se bavim putopisnom fotografijom. Bio sam svugdje – na Tahitiju, Bori Bori, Tupaiju…”
“Još uvijek često putujete?”
Paul se načas zagleda kroz prozor. “Došlo je vrijeme da se skrasim”, kaže namještajući retrovizor. “Imam već četrdeset četiri godine; godinama sam putovao.” Dječački se nasmiješi. Skrenuvši na uže ceste, ostavljamo gužvu iza sebe. Penjemo se visoko u brda, gdje je zrak rjeđi, pjev ptica glasniji i zamućeno zelenilo u prolazu tako žarko da zasljepljuje. Cesta se sužava na jedan trak. Svaki put kad stanemo sa strane propuštajući vozila iz suprotnog smjera, Paul se široko osmjehne vozačima tvrdim, nepopustljivim osmijehom. Dok dublje zalazimo u planine, sve rjeđe susrećući automobile, osjećam kao da vozeći se ljuštimo vidljive slojeve svega što mi je poznato i što znam imenovati; čak mi i odmorište sada djeluje tako daleko i strano. Prolazimo pored ceste koja vodi do obližnje katedrale svetog Paskala. Prepoznatljiva, barem poznavateljima srednjeg vijeka, po mješavini različitih stilova, spoju romaničke i gotičke arhitekture. Možda je i to bio jedan od razloga što sam odabrala Paulovu farmu; kad sam provjeravala gdje se kuća točno nalazi, primijetila sam da je katedrala blizu i nadala se da ću imati vremena da je posjetim.
Krivim vrat da pogledam niz cestu, ali već su je zaklonila stabla.
“Bili ste?” kimnem u smjeru ceste.
“U katedrali? Svratio sam nakratko, kad sam se tek doselio.
Bilo je previše turista. A i nisam ti ja religiozan. Ja sam više, onako, duhovan”, doda.
Pogledam ga očekujući da ću ugledati sarkastičan osmijeh. Ali lice mu je smrtno ozbiljno.
“Često meditiram”, nastavlja. “Vjerujem da se tijelo pravim metodama može potaknuti na samoizlječenje, metodama koje su zapadnjaci potpuno zanemarili…”
Prekinem ga naglo kihnuvši. Izgleda mi kao da mu je to malo zasmetalo.
“Pardon”, šmrcnem. “Nastavite.”
Vrati pogled na cestu. “Putovanja su me mnogočemu poučila. Kad sam bio mlađi, opterećivao sam se time što sam uvijek bio drukčiji od drugih. Osjećao sam se kao da se nigdje ne uklapam, da nikamo ne pripadam…” kaže pa utihne.
Shvatim da kimam iako mi i nije sasvim jasno što želi reći.
“Ali čim sam prvi put došao na Tahiti,” kaže, “sve se promijenilo. Kao da sam se svega oslobodio, svega što nam zapadnjačka kultura nameće i čime uvjetuje naše ponašanje.” Duboko udahne.
“Zato sam odlazio tamo kad god sam mogao. A kad su smatrali da sam spreman, inicirali su me u svoje redove.”
“Tko?”
“Areoi. Potomci jednog drevnog, tajnog plemena. Prema legendi, njihova je rasa nastala kad je bog Sunca općio s Vairaumati, najljepšom od svih smrtnica. Mislim, inače ne primaju došljake u svoje redove, ali na mene su drukčije gledali; vidjeli su koliko poštujem njihove običaje. Tako sam i dobio ime.”
“Molim – Paul?”
“Ma ne! Noa Noa. Njihov bog, Oro, ima više lica. Zovu ga noa kad poludi. Kad poludi i kad napravi nešto… nepromišljeno.”
“Kakav spoj.”
“Da”, nasmije se. “Jednom su me dva domoroca povela u planinu. Jako sam htio vidjeti jedan klanac, ali nakon nekoliko dana hoda, kad smo konačno stigli, imali smo što i vidjeti – prolaz do klanca se napola urušio. Ja sam inzistirao da nastavimo dalje, pa su mi rekli da sam noa jer želim ići tim putem i da sam noa jer mislim da ću onuda proći. Podigli su šatore i čekali me, a kad sam se sutradan vratio, rekli su da je pravo čudo što sam uspio i da sam potpuno noa noa. Tako sam dobio ime.”
“Naravno.”
“I onda, kad sam se konačno odlučio negdje smiriti i pronašao farmu u Cazeauxu, nijedno drugo ime nije dolazilo u obzir.”
Povučem malo pojas s ramena, gdje mi se urezuje u kožu.
“Ali mislim,” kaže Paul, “nikako ne bih rekao da sam religiozan.”
Knjigu je s engleskog prevela Marina Veverec.
