“Nitko vas ne može savjetovati, nitko vam ne može pomoći, nitko”, prije sto godina rekao je Rilke u Pismima mladom pjesniku. “Postoji samo jedan način. Uđite u sebe.”
Rilke je, naravno, bio u pravu – osim vas samih nitko vam ne može pomoći. Sve se na kraju svodi na prvu riječ na stranici, pa sljedeću i onu poslije nje. Ali Rilkea se dojmila molba mladog pisca pa je tijekom sljedećih šest godina Franzu Xaveru Kappusu poslao deset pisama. Rilkeovi savjeti doticali su se pitanja religije, ljubavi, feminizma, seksa, umjetnosti, usamljenosti i strpljenja, ali i zalazili u život pjesnika i govorili kako sve to može oblikovati riječi na stranici.
“Ovo ponajprije”, kaže Rilke. “Upitajte se u najgluše doba noći: moram li pisati?”
Svatko tko je osjetio potrebu za pisanjem poznaje taj gluhi sat. Tijekom svog spisateljskog i predavačkog života upoznao sam mnoge takve ljude – i, naravno, mnoge gluhe sate. Svake godine na početku prvog predavanja u sklopu programa kreativnog pisanja na Koledžu Hunter studentima kažem da ih baš ništa ne mogu naučiti. Tih dvanaest mladića i djevojaka koji su se odlučili posvetiti ovom nezahvalnom, samotnom umijeću, ostanu pomalo zatečeni. To su najdarovitiji mladi spisatelji u Americi, šest ih je s prve godine, a šest s druge, odabrani između stotina drugih kandidata. Ta prva rečenica koju izgovaram svakoga semestra nije tu da ih obeshrabri: sasvim suprotno, nadam se. Ništa vas ne mogu naučiti. Sada kada to znate, idite i učite. Naposljetku, vodim ih prema vatri u nadi da će prepoznati mjesta gdje će se, sasvim sigurno, opeći. Ali taj je savjet pun nade da će naučiti kako se s vatrom nositi, i kroz nju proći.
Za mlade pisce nema boljega nego da se suoče s vatrenim zidom oboružani tek izdržljivošću, žudnjom i upornošću. I taj će zid pasti: jedni će pod njim prokopati tunel, drugi će se preko njega popeti, treći će ga sravniti sa zemljom. Ne uz moju pomoć, nego time što će doista ući u sebe, à la Rilke. Predajem već dobrih dvadeset godina. Puno je to krede i crvene olovke. Ne mogu reći da sam uživao u svakom trenutku, ali u većini jesam i to iskustvo ni za što ne bih mijenjao. Jedan je student dobio National Book Award. Drugi nagradu Booker. Tu su stipendije Guggenheim. Nagrade Pushcart. Mentorstva. Prijateljstva. Ali, budimo iskreni, bilo je i pucanja. Suza i škrguta zuba. Bilo je odustajanja. Slamanja. Kajanja.
No moja je uloga u svemu ovome tek sporedna. To je naprosto činjenica. Više iskustva i više vremena posvećenog pisanju sami po sebi ne podrazumijevaju nadređenost. Studenti mogu – već na samom početku – znati mnogo više od mene. Pa ipak, ostaje nada da ću tijekom nekoliko semestara reći riječ ili dvije koje će im uštedjeti nešto vremena i muke.
Studenti, bez iznimke, traže način kako da, Rilkeovim riječima, “izreknu neizrecive divote”. Neizrecive, doista. To je njihov posao. Ta sposobnost da se posvete muci. Ta nepokolebljivost koja im dopušta da shvate da za uspjeh treba vremena i strpljenja.
Ne tako davno, urednici portala StoryPrize.org zamolili su me da napišem kratak tekst o životu i pisanju. Nabacao sam nekoliko ideja, ukrasio ih zgodnim kredom i ubacio ono malo mudrosti što sam uspio iscijediti iz krpe predavačkih dana. Tekst sam nazvao “Pismo mladom piscu” i on čini prvi dio ove knjige. Drugi su zapisi nastali tijekom sljedećih godinu dana. Katkad su služili kao upute. Katkad kao poziv na djelovanje. Ali ovo nije priručnik za pisce. Nije ni, nadam se, glasno lupetanje. Više je šapat tijekom šetnje parkom, u čemu također ponekad uživam sa studentima. Knjigu sam zamislio kao riječ šapnutu na uho mlada pisca, premda bi se ona, pretpostavljam, mogla shvatiti i kao niz pisama upućenih bilo kojem piscu, pa tako i meni.
To me, naravno, podsjeća na rečenicu Cyrila Connollyja: “Koliko je knjiga o slikanju napisao Renoir?” Jasno mi je da bi pokušaj disekcije onoga što je u svojoj biti tajanstven proces mogao biti čista ludost, ali unatoč tomu, evo ga ovdje, uz punu spoznaju da otvaranje čarobne kutije čitatelje ovih redaka može osuditi na razočaranje. Ipak, istina je da doista uživam gledajući kako mladi pisci počinju oblikovati sadržaj svoga svijeta. Za studente nemam milosti. Tjeram ih i tjeram. Ponekad pretjeram, pa mi uzvrate. Doista, jedno od glavnih pravila moje radionice kaže da tijekom semestra krv naprosto mora poteći, a pokoja kap te krvi uvijek je i moja.
U sastavljanju ovih redaka, priznajem, potpuno sam podbacio – što mi se, kao što ćete vidjeti, pomalo obilo o glavu. Čeznem za neuspjehom. I ovdje mi se čežnja ispunila. Ovaj savjet ni izbliza nije onakav kakav bih sam želio primiti. Ali dajem ga, nadam se, uz ponizan naklon i želju da mu se maknem s puta.
Riječ upozorenja. Sada već davno, kad sam pisao roman pod naslovom Plesač, fikcionalizirani prikaz života Rudolfa Nureyeva, poslao sam rukopis svome uzoru, piscu čiju sam svaku riječ naprosto gutao. Bio je nevjerojatno ljubazan i poslao mi šest rukom pisanih stranica bilješki. Prihvatio sam svaki njegov prijedlog, ali jedan me doista pogodio. Rekao mi je da izbacim ratni solilokvij na prvim stranicama knjige koji započinje riječima: “Četiri zime...” Gotovo šest mjeseci radio sam na tom odlomku i bio mi je jedan od najdražih dijelova knjige. Prijedlog je dobro obrazložio, ali svejedno sam se uzrujao. Danima sam hodao okolo dok mi je u glavi zvonio njegov glas: Izbaci, izbaci, izbaci. Kako da ne prihvatim savjet jednog od najvećih pisaca svijeta?
Na kraju ga nisam poslušao. Ušao sam u sebe i osluhnuo svoj glas. Kad je knjiga naposljetku izišla, pisao mi je i rekao da sam dobro odlučio i ponizno priznao da je pogriješio. To je jedno od najljepših pisama koje sam u životu primio. John Berger. Spominjem ga imenom i prezimenom zato što mi je bio učitelj, ne u doslovnom smislu, nego kroz svoje tekstove i prijateljski odnos. Imam još učitelja: Jim Kells; Pat O’Connell; otac Gerard Kelly; Sean McCann, moj otac; Benedict Kiely; Jim Harrison; Frank McCourt; Edna O’Brien; Peter Carey; i doslovno svaki pisac kojeg sam pročitao. Zahvalan sam i Dani Czapnik, Cindy Wu, Ellisu Maxwellu i svom sinu Johnu Michaelu na pomoći u vezi s ovom knjigom. Naš glas nije tek jedan glas. On proizlazi iz niza drugih. Ovo je tek iskra.
Nadam se da ovdje ima ponešto za svakog mladog pisca – ili starog, kad smo već kod toga – koji čeka da nabasa na kakvog učitelja, učitelja koji ga, naposljetku, ne može poučiti baš ničemu osim vatri.
Knjigu je s engleskog jezika preveo Tomislav Kuzmanović.
