Stojim u snijegu pred maminim grobom u trenutku kad dobivam poziv. Spomenik je jednostavan, od grubo obrađenoga granita, seže jedva do koljena. Kratko sam raspravljao s njom o tome kako je teško biti policajac u gradu u kojem nitko više ne mari ni za što osim za sebe samoga. I možda još važnije: kako je teško biti čovjek u ovakvom gradu, u ovakvom vremenu.
Otresam mokar snijeg s tenisica i okrećem se od kamena. Ne čini mi se ispravnim razgovarati na mobitel uz grob. Preda mnom se prostire brežuljkasti krajolik groblja Skogskyrkogården. Gusti tragovi magle nepomično vise u izmaglici među krošnjama borova, a pod njima iz snijega izbijaju tamna debla, poput uskličnika koji upozoravaju na prolaznost života. Kaplje s krošanja, s nadgrobnih ploča. Posvuda teče rastopljeni snijeg. Uvlači se i u moje tanke cipele, skuplja oko nožnih prstiju kao mokar podsjetnik da kupim one zimske čizme koje si još nisam priuštio. Negdje u daljini nazirem tamne prilike koje se udaljavaju kroz borovu šumu. Možda idu zapaliti svijeće ili položiti grančice omorike.
Uskoro će Božić.
Činim nekoliko koraka prema uredno očišćenoj stazi i bacam pogled na ekran, no i prije toga znam tko je. Osjećaj u utrobi ne vara. Slutnja koja buči i udara, već dobro poznata.
Prije nego što se javim, okrećem se prema grobu još jedan posljednji put. Nespretno mašem i promrmljam nešto o tome kako ću uskoro opet doći. Što je, jasno, nepotrebno, jer ona ionako zna da se uvijek vratim.
Cesta Nynasvägen proteže se crna i sjajna preda mnom dok vozim prema centru. Crvena stražnja svjetla automobila svjetlucaju ispred mene na autocesti. Pokazuju put. Uz rubove ceste leže debeli nanosi prljavosmeđeg snijega, a niska i deprimirajuće jednolična zgrada stoji uz cestu kojom se ulazi u Stockholm. Pojedine božićne zvijezde osvjetljavaju prozore, poput svjetala u noći. Opet je počelo sniježiti. Mokra bljuzga koja prekriva vjetrobran i briše oštre konture okoline, omekšavajući krajolik. Jedino što se čuje zvuk je brisača ovjenčan mekim predenjem motora.
Ubojstvo.
Još jedno ubojstvo.
Kad bih prije mnogo godina, kao mladi policajac i novopečeni istraživač umorstava bio pozvan na mjesto zločina, vijest o ubojstvu uvijek bi u meni probudila neku vrstu ushita. Smrt je bila sinonim za misterij koji se trebao riješiti, razmotati poput zapetljanog prediva. Sve se dalo razmrsiti, razjasniti. Trebalo je samo imati energije, izdržljivosti i znati povući pravu nit u pravom trenu. Stvarnost nije bila ništa drugo nego složeno tkanje takvih niti.
Ukratko: nešto što se moglo savladati, razriješiti.
A sada nisam više siguran. Možda sam izgubio interes za samo tkanje, ostao bez intuicije koja bi mi rekla koje niti treba povući. S vremenom je i smrt dobila novo značenje. Mama, koja spava u natopljenoj zemlji Skogskyrkogårdena. Annika, moja sestra, koja leži na istom groblju, samo malo dalje. Tata, koji se u španjolskoj Costi del Sol ubija alkoholom, i također je na dobrom je putu da tamo završi. Zločini koji mi se nađu na putu ne čine se više jednako važnima. Jasno da mogu pomoći otkriti što se dogodilo. Izreći ono neshvatljivo – netko je lišen života – i opisati događaje koji su do toga doveli. Možda čak utvrditi krivca i, u najboljem slučaju, pridonijeti osuđivanju tog istog nekoga. No mrtvi su i dalje mrtvi, zar ne? U ovom trenutku teško mi je vidjeti smisao u onome što radim.
Kad stižem do Roslagstulla, počinje se smračivati i shvaćam da se danas nije ni razdanilo kako treba. Ovaj je dan prošao jednako neprimjetno u sivoj prosinačkoj sumaglici kao i jučerašnji i oni prije njih. Promet se zgušnjava kad skrenem na cestu E18 prema sjeveru. Nailazim na radove na cesti, automobil se trese kad prelazi rupe na kolniku, a Wunder-Baum uznemirujuće poskakuje pod vjetrobranom.
Već kad sam u ravnini sa sveučilištem zove me Manfred. Objašnjava da je nastala jebena drama, da je umiješana nekakva velika zvjerka i da bi bilo dobro da se ne vučem tako prokleto sporo, nego da što prije dođem. Žmirkam u industrijsko sivi suton, odgovaram mu da bude strpljiv, da su kolnici rupičasti kao švicarski sir i da riskiram dobivanje modrica na jajima budem li vozio brže.
Manfred prasne u svoj dobro poznati, roktavi smijeh, koji malo podsjeća na glasanje praseta. A možda sam sad nepravedan: Manfred je debeo, i možda njegova konstitucija utječe na moju percepciju njegova smijeha, podsjećajući me na pohotno roktanje. Možda njegov smijeh zvuči isto kao i moj.
Možda svi zvučimo jednako.
Radimo zajedno više od deset godina, Manfred i ja. Godinu za godinom stajali smo bok uz bok pred obdukcijskim stolom, ispitivali svjedoke i susretali shrvanu rodbinu. Godinu za godinom zatvarali smo ološ i činili svijet sigurnijim mjestom. No jesmo li, zapravo? Svi oni ljudi koji su spavali u škrinjama na Zavodu za sudsku medicinu u Solni i dalje su mrtvi i takvi će i ostati. Za vijeke vjekova. Mi nismo ništa nego odred za čišćenje društva, koji vezuje olabavljene konce kad tkanje pukne, a nezamislivo se već dogodilo.
Janet kaže da sam depresivan, ali ne vjerujem Janet. Osim toga, ne vjerujem u depresiju. Jer upravo je tako: ne vjerujem u to. Kod mene je više riječ o tome da sam spoznao uvjete postojanja i da prvi put trezveno gledam na život. Janet tvrdi da je to jedan od simptoma, da onaj tko je depresivan ne može vidjeti dalje od vlastitog proživljenog jada. Obično joj odgovorim da je depresija vjerojatno najisplativija izmišljotina farmaceutske industrije i da nemam ni vremena ni volje pridonijeti tome da se vraški bogate farmaceutske tvrtke obogate još više. A kad Janet nakon toga želi dodatno razgovarati o mom stanju, uvijek joj poklopim slušalicu. Prošlo je petnaest godina otkako smo bili zajedno, nema nikakvog razloga razglabati o tome s njom. To što je nekim slučajem majka mog jedinog djeteta, ne mijenja ništa.
Albin je, uostalom, dijete koje nikada nije trebalo postojati. Ne kažem da nešto nije u redu s Albinom – onakav je kakvi su većinom dečki u tinejdžerskoj dobi; prištav, vrlo vjerojatno prenapaljen i patološki zainteresiran za igrice – nego ja zaista nisam bio spreman postati roditelj. U svojim mračnim satima (a s godinama ih je sve više) često mislim da je namjerno to napravila. Da je bacila pilulu i namjerno zatrudnjela da mi se osveti za ono s vjenčanjem. Možda jest. Nikada neću saznati, a sada nije više ni bitno. Albin postoji, živ je i zdrav i stanuje s majkom. Ponekad se viđamo, ne pretjerano često – za Božić, Ivanje i za njegov rođendan. Mislim da je tako najbolje za njega, da nismo mnogo u kontaktu. Inače postoji rizik da ću i njega razočarati.
Ponekad mislim da bih možda trebao imati njegovu fotografiju u novčaniku, onako kako (pravi) roditelji imaju. Nespretnu školsku fotografiju snimljenu pred panoom boje sepije u nekoj dvorani, od fotografa čiji snovi nisu odmaknuli dalje od srednje škole u Farsti. No brzo uviđam da to nikoga ne bi prevarilo, a najmanje mene samoga. Smatram da je roditeljstvo nešto što se zaslužuje. Pravo koje se stječe noćnim buđenjima, mijenjanjem pelena i svime što se već radi. Nema to mnogo veze s genetikom, s onim spermijima koje sam prije petnaestak godina nesvjesno donirao kako bi Janet ostvarila svoj san o djetetu.
Već izdaleka vidim kuću. Ne zato što bijela kuća nalik na kutiju ikako odskače od ekskluzivnih vila u okolici, nego zato što je okružena policijskim automobilima. Plave sirene poskakuju po snijegu, a prepoznatljivi, bijeli kombi kriminalističkih tehničara uredno je parkiran malo dalje. Zaustavljam se na dnu uzbrdice i zadnji dio puta prelazim pješice. Pozdravljam uniformirane policajce, pokazujem legitimaciju i provlačim se ispod bijelo-plave policijske vrpce koja se ljuljuška na blagome vjetru.
Manfred Olsson stoji na ulaznim vratima. Njegovo golemo tijelo zaklanja gotovo cijela vrata dok podiže ruku na pozdrav. Odjeven je u sako od tvida, a iz džepa na prsima viri mu mali, svileni, ružičasti rubac. Poveće vunene hlače čvrsto su zataknute u bolnički plave zaštitne navlake za cipele.
“Dovraga, Lindgrene. Mislio sam da nikada nećeš doći.”
Knjigu je sa švedskog jezika prevela Lana Momirski.
