Svakoga radnog dana tijekom prve faze istraživanja ujutro bih se probudio u oskudno namještenome tavanskom stanu, prvome koji sam po dolasku u Madrid razgledao, ili bih dopustio da me rasani vreva s La Plaze de Santa Ana, ne uspijevajući tu buku u potpunosti prihvatiti u san, zatim bih na štednjak pristavio zahrđalu kafetijeru i smotao pljugu dok čekam kavu. Kad bi kava bila gotova, otvorio bih krovni prozor, velik taman toliko da se kroz njega provučem kad stanem na krevet, pa popio espresso pušeći na krovu koji je gledao na trg, gdje su se okupljali turisti s vodičima na metalnim stolovima, a harmonikaš obavljao svoj posao. U daljini: palača i dugački nizovi oblaka. Potom sam se zbog potrebe projekta morao spustiti natrag kroz prozorčić, olakšati se, istuširati, uzeti bijele tablete i odjenuti se. Zatim bih pronašao svoju torbu u kojoj je bilo dvojezično izdanje Lorcinih Sabranih pjesama, moje dvije bilježnice, džepni rječnik, Odabrane pjesme Johna Ashberyja, droga i otišao u Prado.
Od svojega bih stana hodao niz Ulicu Huertas, kimajući u znak pozdrava uličnim čistačima u svjetlozelenim kombinezonima, prešao Paseo del Prado, ušao u muzej, koji me je s međunarodnom studentskom iskaznicom stajao samo nekoliko eura, pa produžio ravno do sobe 58 i tu se smjestio ispred Skidanja s križa Rogiera van der Weydena. Uobičajeno sam pred tom slikom stajao unutar četrdeset pet minuta od buđenja, pa su hašiš, kofein i san još ratovali u mome organizmu dok sam se ja suočavao s likovima gotovo prirodne veličine i iščekivao stanje ravnoteže. Marija se u beskraj onesvješćuje i pada na tlo; modrina njezine halje vrhunski je doseg flamanskog slikarstva. Položaj njezina tijela gotovo je preslika Isusova položaja; Nikodem i pomoćnik u zraku pridržavaju njegovo tijelo koje je naizgled bez težine. Oko 1435.; 220 x 262 cm. Ulje na hrastovoj dasci.
Prekretnica u mom projektu: kad sam jednog jutra stigao pred Van der Weydena, otkrio sam da mi je netko drugi zauzeo mjesto. Stajao je točno gdje i ja inače, pa sam se načas prepao da vidim sebe kako promatram sliku, iako je čovjek bio mršaviji i tamniji od mene. Pričekao sam da krene dalje, ali nije. Pitao sam se je li me već prije uočio ispred Skidanja, pa sad stoji tu nadajući se da će vidjeti što sam već ja valjda vidio. Sav razdražen, pokušao sam pronaći neko drugo platno za svoj jutarnji obred, ali već sam se previše naviknuo na dimenzije i modrinu te slike da bih prihvatio nadomjestak. Već sam htio izaći iz sobe 58 kadli je čovjek iznenada briznuo u plač, grčevito hvatajući dah. Je li se to, pitao sam se, okrenuo zidu da samo skrije lice dok izlazi na kraj s kakvom je već tugom došao u muzej? Ili proživljava duboko iskustvo umjetnosti?
Dugo sam bio zabrinut da nisam sposoban doživjeti neko duboko iskustvo umjetnosti i bilo mi je teško povjerovati da ga itko doživljava, barem od ljudi koje poznajem. Bio sam iznimno sumnjičav prema svima koji su tvrdili da im je pjesma ili slika ili glazbeno djelo "promijenilo život", osobito zato što sam te ljude uglavnom poznavao prije i nakon njihova doživljaja, pa nisam uočio neku promjenu. Iako sam za sebe tvrdio da sam pjesnik, iako sam zahvaljujući svome navodnom spisateljskom talentu dobio stipendiju u Španjolskoj, pjesničke stihove smatrao sam lijepima samo kad bih na njih naišao kao na citate u prozi, u esejima koje bi nam profesori na fakultetu zadavali za proučavanje, u kojima su umjesto kraja retka stajale kose crte, tako da ono što se prenosilo nije bila neka konkretna pjesma, nego više odjek poetske mogućnosti. Umjetnost me je zanimala koliko i odvojenost moga doživljaja stvarnih umjetničkih djela od onih tvrdnji iznesenih u njihovu korist; najbliže nekom dubokom iskustvu umjetničkog djela za mene je vjerojatno bilo iskustvo toga razmaka, duboko iskustvo nedostatka dubokoumnosti.
Kad se umirio, za što mu je trebalo barem dvije minute, čovjek je obrisao lice i ispuhao nos u maramicu koju je potom vratio u džep. Ušavši u sobu 57, praznu ako se izuzme visok, mršav i pospan čuvar, čovjek je odmah prišao malome zavjetnom prikazu Krista koji se pripisuje San Leocadiju: zelena tunika, crvena halja, izraz duboke tuge. Pretvarao sam se da sam zadubljen u druge slike i istodobno postrance pogledavao čovjeka dok je on pomno promatrao malo platno. Jednu je dugačku minutu šutio, a onda opet ispustio jecaj. Na to se trgnuo čuvar i sreli su nam se pogledi; moj je govorio da se ovo već dogodilo u drugoj dvorani, čuvarev je odavao da s mukom pokušava odrediti je li čovjek lud – možda od onih koji bi sliku uništili, ispljuvali ili je strgnuli sa zida, izgrebli ključem – ili pak možda proživljava duboko iskustvo umjetničkog djela. Pojavio se rupčić, a čovjek je mirno odšetao u sobu 56, stao pred sliku Vrt naslada, smireno je proučavao, a onda posve prolupao. Sad su u sobi bila tri čuvara – onaj štrkljasti iz sobe 57, niska žena koja je uvijek nadgledala sobu 56 i stariji čuvar s nevjerojatno dugom srebrnom kosom, koji je zacijelo iz predvorja čuo posljednji izljev emocija. Onih nekoliko posjetitelja muzeja u sobi 56 bilo je zaokupljeno svojim audioobilaskom i posve nesvjesno prizora koji se odigravao ispred Boscha.
Što bi muzejski čuvar trebao činiti, pomislio sam; što zapravo jest muzejski čuvar? S jedne strane, član zaštitarske službe zadužen za očuvanje neprocjenjivo vrijedne građe od poremećenih tipova ili klinaca ili sporog ali razornog djelovanja bljeskalica fotoaparata; s druge strane, on je netko tko prebiva među navodnim pobjedama i uspjesima ljudske duše, pa ako taj položaj ima ikakvu važnost, ona proizlazi upravo iz vjerovanja da takve pobjede mogu čovjeka propisno natjerati u plač. Bilo je određenog patosa u toj neodlučnosti čuvara, čuvara koji velik dio života provode ispred bezvremenih slikarskih djela, ali ih ljudi uvijek pitaju samo koliko je sati, kad se zatvara muzej i dónde esta el baño. Nisam mogao sudjelovati u ushićenosti toga čovjeka, ako je o tome bila riječ, ali sam se osjetio ganutim zbog nedoumice čuvara: bi li sada trebali zamoliti čovjeka da izađe u hodnik i pokuša srediti stanje uma koje mu očito uništava duboko iskustvo, ili da riskiraju i puste toga možebitnog umobolnika među blaga svoje kulture, riskirajući očito između ostaloga i svoj posao? Njihovo mi je nijemo iskazivanje sve te napetosti bilo dirljivije od bilo koje Pietàe, Polaganja u grob ili Blagovijesti, i osjećao sam se kao jedan od njih dok smo tako pratili onog čovjeka iz dvorane u dvoranu. Možda je taj čovjek umjetnik, pomislio sam; što ako ne osjeća ushit koji iskazuje, što ako tim svojim ispadima ima namjeru prisiliti instituciju da se suoči sa svojom suprotnošću u liku ovih čuvara. Razmišljao sam o nečemu sličnom kad je čovjek završio s još jednim napadom plača pa mirno produžio prema glavnom izlazu iz muzeja. Čuvari su se razišli, činilo mi se više s tugom negoli olakšanjem, a ja sam se zatekao kako slijedim toga čovjeka, toga znamenitog umjetnika iz muzeja van i u nadnaravno vedar dan.
Knjigu je s engleskog jezika prevela Marina Leustek.
