Stvarna zagonetka oko pandemija jest zašto se one ne događaju češće. COVID-19, uz bubonsku kugu, SARS, MERS, ebolu i određene druge bolesti, poznat je kao zoonoza (zoonoza dolazi od starogrčkih riječi za "životinju" i "bolest".) Smatra se da je HIV, virus koji uzrokuje AIDS, preskočio s jedne vrste na drugu kad je lovac u ekvatorijalnom pojasu Afrike ubio zaraženu čimpanzu i bio izložen životinjinoj krvi preko reza. No evo zastrašujućeg pitanja: s obzirom da postoje nebrojene tisuće takvih virusa u tisućama životinjskih vrsta, zašto češće ne inficiraju ljude? Ustvari, to i čine. Skok virusa s čimpanze na čovjeka "vjerojatno se dogodio mnogo puta prije", objašnjavaju Craig Timberg i Daniel Halperin u svojoj knjizi o porijeklu epidemije AIDS-a.
Slični scenariji u Aziji, sa šišmišima, cibetkama i ljuskavcima koji su izazvali lokalne slučajeve virusa sličnih gripi, traju desetljećima, a možda i stoljećima unatrag. Dakle, zašto nema više epidemija i pandemija? Ne samo više, nego znatno više? Pišući o HIV-u, Timberg i Halperin objašnjavaju: "Kako bi ispunio svoju nemilu sudbinu, virusu je trebalo mjesto koje nikad prije nije viđeno u Srednjoj Africi, no sada se razvijalo u srcu ove regije – veliko, uspješno, užurbano područje puno ljudi i energije, gdje se stara pravila stavljaju po strani usred gungule nove trgovine." Ukratko, potreban je grad.
__________________________________________________________
Knjigu Deset lekcija za svijet poslije pandemije možete kupiti ovdje.
"Procjenjujemo da se između jednog [milijuna] i sedam milijuna ljudi godišnje ustvari zarazi tim šišmišjim koronavirusima", kaže Peter Daszak, "lovac na viruse" kojeg sam predstavio u prvom poglavlju. No, navodi Daszak, "samo povremeno se događa da neka nesretna osoba slučajno ode na tržnicu ili životinja zarazi nekoga na tržnici divljim životinjama, a onda se virus može proširiti i postati pandemija." Da bi virus postao razmahana pandemija, on mora naći svoj put do gradskog okruženja. COVID-19 sjajno ilustrira to načelo. Kad pomislimo na zaraznu bolest, barem u SAD-u, sjetimo se kako je New York, sa svojim prepunim ulicama i dvadeset četiri sata gužve u podzemnoj željeznici, postao najveći epicentar.
Naravno, ne samo New York. Miješanje ljudi u gradovima bilo gdje uvijek je činilo ta mjesta izvanredno pogodnima za prijenos bolesti. Veze unutar grada i među gradovima uvijek su bile mjesta ranjivosti na infekcije. Kad su željeznice i telegrafi povezali gradove u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća, to je navijestilo novo razdoblje i za ljude i za bolesti. Krajem 1889., kad je o izbijanju influence prvi put dojavljeno u Sankt Peterburgu u Rusiji, vijesti su se Europom širile telegramima. Isprva, novinski su izvještaji izazivali više radoznalosti nego brige. Londončani su čitali u The Timesu kako će očigledni povratak bolesti nakon desetljeća bez epidemije na kraju biti tek nešto više od znanstvene osebujnosti. U novini se objašnjavalo da novi slučajevi kod patologa mogu izazvati "vrlo živi interes", sličan uzbuđenju lovca u lovu na rijetku divljač ili arheologa koji otkriva egipatske mumije. No uskoro su stanovnici toga grada sa sve većom stravom čitali kako smrtonosna zaraza mete gradove na europskom kontinentu i na kraju London pa i dalje od njega. U svijetu povezanih gradova – spojenih željezničkim prugama i parobrodima – virus je obišao zemaljsku kuglu u samo četiri mjeseca. Čini se da danas rasprostranjenost zračnog prometa, u kombinaciji sa sve gušćom naseljenošću urbanih područja, čini gradove još privlačnijima za bolesti. Sva početna žarišta bolesti COVID-19 bila su veći gradovi. Isprva su ti epicentri bili veliki gradovi nepoznati većini zapadnjaka – Wuhan, Daegu, Qom – ali ubrzo je virus udario bliže kući, savladavajući Milano, London i New York.
Kad pomislimo na zaraznu bolest, sjetimo se kako je New York, sa svojim prepunim ulicama i dvadeset četiri sata gužve u podzemnoj željeznici, postao najveći epicentar.
U travnju 2020. mnogi od najglamuroznijih svjetskih gradova postali su tek puke ljušture onog što su prije bili. Pariz, sa svojim zgodnim kafeima poredanim po praznim pločnicima izgledao je poput filmskoga seta. Čak i nakon završetka zatvaranja grad se tek puževim korakom vraćao u neki privid normalnosti. Prije pandemije svaki od pariških vlakova koji je prevozio ljude na posao mogao je primiti otprilike 2600 ljudi – nakon COVID-a, kao rezultat novih smjernica o socijalnom distanciranju, taj je broj sasječen na sedamsto. Odvajanje ljudi u gradovima, posebno u špici i u javnom prijevozu, pokazalo se neizmjerno teškim. Energija i sinergija ljudi koji se međusobno guraju nestala je. Isto tako i spontanost urbanog života. London se u lipnju djelomično ponovno otvorio, no avanture obilaženja pubova zasigurno su izgledale drugačije jer je prije nego što bi vam dao kriglu, barmen pribilježio vaše ime i telefonski broj – radi mogućeg testiranja i praćenja Nacionalnog zdravstvenog servisa. Neki od najvećih azijskih gradova eksperimentiraju s još invazivnijim monitoringom putem pametnih telefona. Korisnici koji odaberu koristiti aplikaciju singapurske vlade dobiju upozorenje ako podaci Bluetootha pokažu kontakt s COVID-pozitivnom osobom, a zatim aplikacija navodi osobu koja bi mogla biti zaražena da se testira. Za sve to vrijeme zbog pandemije su bankrotirali mnogi restorani, kazališta, galerije, barovi, glazbeni klubovi, maloprodajni dućani, lišavajući gradove velikog dijela njihovih glavnih čari.
Budući da se ne može sa sigurnošću reći kad će se ili hoće li se stvari vratiti u normalu, mnogi stanovnici gradova učinili su ono što su radili i tijekom povijesti kad bi se suočili s epidemijom – pobjegli su. Neki su otišli u duge posjete obitelji i prijateljima. Drugi, naročito oni imućniji, preselili su se u kuće na selu, unajmili ih ili čak kupili. Analiza podataka s pametnih telefona utvrdila je da se između 1. ožujka i 1. svibnja čak četiristo dvadeset tisuća ljudi iselilo iz New York Cityja. Bogate četvrti kao što su Upper East Side, West Village i SoHo svjedočile su smanjenju broja stanovnika od četrdeset posto i više. Rad na daljinu učinio je tu mogućnost izvedivijom, ali samo za stručnjake. Kalifornijski gradovi suočavaju se u perspektivi sa sličnim egzodusom: glavni izvršni direktor Facebooka, Mark Zuckerberg, primijetio je da je od početka pandemije tri četvrtine njegovih zaposlenika iskazalo određeni interes za napuštanje Zaljevskog područja San Francisca. Izvještaji iz Francuske ukazuju na sličan trend, s Parižanima koji se pakiraju i odlaze u ruralne regije koje su nekoć prezirali kao "provincijalne" – uz puno lokalaca sumnjičavih prema tim nedobrodošlim, potencijalno zaraženim posjetiteljima.
Već stoljećima žitelji gradova napuštaju svoje domove u vremenima nevolja. U četrnaestom stoljeću bubonska je kuga jako pogodila Firencu, ubivši prema nekim procjenama više od pola gradske populacije. U svojoj zbirci priča iz toga vremena, Dekameronu, Giovanni Boccaccio dao je savjet koji se čini izvanredno aktualnim: pobjegnite iz grada; izolirajte se s nekoliko prijatelja; i okupljajte se uvečer kako biste jeli, pili i pričali priče (što je bila njihova verzija Netflixa). Pa ipak se taj odljev stanovnika pokazao privremenim. Gradovi su došli k sebi. Nakon te najgore pošasti u povijesti čovjeka, talijanski gradovi-države, a iznad svih Firenca, bili su začetnici renesanse.
Prije pandemije svaki od pariških vlakova koji je prevozio ljude na posao mogao je primiti otprilike 2600 ljudi – nakon COVID-a, kao rezultat novih smjernica o socijalnom distanciranju, taj je broj sasječen na sedamsto.
Veliki gradovi iz katastrofe često izađu snažniji. Posjetitelju Londona 1666. godine mogla bi se oprostiti pomisao kako je to stvarno đavolja godina – grad je bio dvostruko uništen, prvo kugom, a zatim velikim požarom. Deseci tisuća ljudi umrli su od bolesti, a osamdeset posto grada bilo je uništeno do hrpica gruha iz kojih se dimilo. Izgledalo je kao da je došao kraj. Izvještaji o smrti Londona bili su, nije to potrebno ni reći, vrlo napuhani. Te je godine kuga posljednji put izbila u Engleskoj. Ključno je pak da su Londončani odabrali – modernim jezikom govoreći – "da sve izgrade nanovo i bolje". Stari grad, uglavnom drven, bio je poput bačve baruta. Novi je grad ponovno stvoren od cigle i kamena. London koji danas znamo izdigao se iz pepela.
Novinar Clay Jenkinson navodi jedan primjer iz Novoga svijeta za ovu tendenciju da se proglasi smrt gradova. Godine 1793., kad je Philadelphia bila vodeća američka metropola – glavni grad i najnaseljenije mjesto – pogodila ju je grozna epidemija žute groznice koja je doslovno desetkovala stanovništvo, ubivši pet tisuća od pedeset tisuća žitelja toga grada. Državni tajnik Thomas Jefferson, koji nikad nije volio gradske centre, živio je u predgrađu i nastavio putovati na posao. "Najveća zla načini su stvaranja nečeg dobrog", napisao je poslije. "Žuta groznica obeshrabrit će rast velikih gradova u našoj zemlji." Nije baš tako ispalo.
Urbanizacija bez kraja
Za one koji su 2020. ostali, činilo se kao da žive u čudnoj, jezivoj verziji svojeg grada – iz kojeg je iscurila sva energija. Prvi sam put posjetio New York sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, kad je bio neuglađeno i prljavo mjesto, ali puno životne snage. Dječaku iz Indije činio se kao najblještavija svjetska metropola. Preselio sam se onamo početkom devedesetih, kad je uživao u svojem novom zlatnom dobu, no ipak nikad ne gubeći svoj kaotični duh. Stavite to u opreku s travnjem 2020. Ograničenja, prazne ulice, utišano srce grada, tišina koju naglašava samo Dopplerov efekt ambulantnih sirena u prolazu – sve to bilo je strano i uznemirujuće. U publicističkoj knjizi Alana Weismana iz 2007. Svijet bez nas, zamišlja se kako bi se gradovi razgradili a divljina se vratila da ljudi nenadano iščeznu. Prilično brzo, piše Weisman, kanalizacijske cijevi bi se začepile, stropovi podzemne željeznice bi se natopili vodom, a zgrade se potkopale. Bez ljudi koji osiguravaju hranu i toplinu, štakori i žohari bi uginuli. Sve što bi ostalo bile bi uspomene na modernu civilizaciju – dijelovi aluminijske perilice za posuđe i lonci od nehrđajućeg čelika i naravno, plastika.
Ako su žitelji gradova u opasnosti, to znači da nas ima jako puno. Svjetska seoba ljudi u gradove tijekom prošlih nekoliko desetljeća možda je demografska promjena s najviše posljedica u našem životnom vijeku. Otkako su se ljudi prvi put skrasili na jednom mjestu prije otprilike deset tisuća godina, velika većina živjela je na imanjima i na selu. Više nije tako. Godine 1950. manje od trećine svjetskog stanovništva živjelo je u gradovima, no do 2020. njihov je udjel prešao polovicu. On raste i raste – brzinom jednakom dodavanju jednog novog Chicaga na planet svaka dva tjedna. Prema UN-ovim procjenama, 2050. će više od dvije trećine ljudi živjeti u gradovima. Kako bi se prilagodili tom priljevu, ne samo da nastaju novi gradovi, nego i postojeći postaju sve veći. Godine 1800. postojala su samo dva grada s barem milijun stanovnika, London i Peking. Godine 1900. bilo ih je petnaestak. Taj se broj 2000. vinuo do 371. Predviđa se da će do 2030. prijeći 700, od čega će 125 biti u Kini. Dotad svijet može očekivati da će imati više od četrdeset megalopolisa, onih s deset i više milijuna stanovnika.
Godine 1950. manje od trećine svjetskog stanovništva živjelo je u gradovima, no do 2020. njihov je udjel prešao polovicu. On raste i raste – brzinom jednakom dodavanju jednog novog Chicaga na planet svaka dva tjedna.
Sva prošla proročanstva o propasti gradova pokazala su se pogrešnima. Gradovi će izdržati. Urbanizacija, naročito u zemljama u razvoju, vjerojatno će se oporaviti i nastaviti manje ili više istim tempom kao prije pandemije. Ne čeka nas neko ruralno buđenje. Većina ljudi koji su napustili jedan grad jednostavno će se preseliti u drugi, možda manji. Drugi će kupiti kuće u predgrađima, a životi će im se i dalje vrtjeti oko grada, dok će još mnogo ljudi odlučiti ostati na istom mjestu.
Kritičari kažu da je ovo vrijeme drugačije. Nove tehnologije učinile su znatno lakšim da ljudi rade od kuće, a opasnost od bolesti držat će ih na distanci. Istina je i da će biti nekih značajnih promjena u prirodi posla i starom zahtjevu da ljudi provode u uredu tjedne i tjedne. No današnji gradski problemi čine se neznatnima u usporedbi s onima iz ranijih era. Harvardski ekonomist Edward Glaeser naglašava kako je pred američkim gradovima sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća budućnost bila tmurna – puno tmurnija nego danas. Globalizacija i automatizacija zatrle su mnoge velike gradske industrijske grane, od proizvodnje tekstila do brodskog prijevoza. Automobil se pokazao tehnologijom koja mijenja život omogućujući ljudima da žive dalje od ureda – što je značilo znatno veću preobrazbu nego Zoom. Telefonske usluge postale su jeftine i jednostavne za korištenje. Dodajte rasne nemire i kriminal i dobili ste Molotovljev koktel čimbenika koji su uništavali gradski život.
Pa ipak, gradovi su se vratili. Pronašli su novi gospodarski život u sektoru usluga, od financija i konzaltinga do zdravstvene zaštite. Bez obzira na širenje telefaksa, elektroničke pošte, jeftinih telefonskih poziva i videokonferencija, gradovi su se preporodili na bezbroj različitih načina, temeljem jedne jedine osobine: ljudska bića vole se družiti. Glaeser bilježi kako u industrijama poput financija i tehnologije ljudi stječu velike prednosti kad su blizu akcije, upoznaju nove ljude, svakodnevno uče od mentora i uspoređuju iskustva – a većina toga događa se slučajno. On upućuje na pokazatelje: "Amerikanci koji žive u metropolitanskim područjima s više od milijun stanovnika u prosjeku su više od 50 posto produktivniji nego Amerikanci koji žive u manjim gradskim područjima. Ti odnosi su isti čak i ako uzmemo u obzir obrazovanje, iskustvo i poduzetnost radnika. Oni su isti čak i ako uzmemo u obzir kvocijent inteligencije radnika kao pojedinaca." Globalno vidimo isti efekt: tristo najvećih svjetskih metropolitanskih područja stvara polovicu globalnog BDP-a i dvije trećine rasta BDP-a.
Gradovi su idealan način da se ljude organizira u skladu s modernim životom – omogućuju im da se druže, rade i igraju, sve na istom mjestu. Oni pomažu da se gradi gospodarski i socijalni kapital na kojem počivaju zdrava društva. Oni su također i najprilagodljivije geografske jedinice, sposobne neprekidno odgovarati na pritiske koje na njih vrše širi trendovi ili njihovi stanovnici. I dok neki aspekti digitalne tehnologije pružaju alternative gradskom životu, primjerice telekonferencije, većina njih – od zajedničke vožnje do dostave hrane – ustvari olakšavaju i obogaćuju život u gradu. Danas možete koristiti svoj pametni telefon da brzo i jeftino prolazite gradom, naručujete iz stotina restorana, dobivate upozorenja o događanjima u vašem susjedstvu, svajpate da nađete nekoga za izlazak. Tehnologija je osnažila ključni razlog zbog kojeg ljudi žive u gradovima – da se druže s drugim ljudima. Uistinu, gradovi već odavno obećavaju i ispunjavaju obećanje privlačnijeg i uzbudljivijeg životnog stila – i, barem u prošlom stoljeću, pružaju osjetno višu kvalitetu života svojim stanovnicima.
Moderni gradovi ljudima su omogućili zdraviji život. Naša slika gradske zagađenosti i bolesti proistječe iz slike industrijskih gradova jednog drugog doba. Istraživači su opisivali "kaznu veće smrtnosti" koju su podnosili ljudi koji su živjeli na takvim mjestima, što se pogoršalo s nastupom industrijske revolucije i masovnom urbanizacijom koja je uslijedila. Na primjer, stopa smrtnosti je 1890. u američkim gradskim područjima bila oko trećinu veća nego u seoskim područjima. Najgore su prolazili mladi. Kod djece u dobi od jedne do četiri godine, u gradskim područjima smrtnost je bila 94 posto veća. No s vremenom se ta kazna izgubila. Popločene ceste, odvodi, ulična rasvjeta, kante za smeće, profesionalne vatrogasne postrojbe, pravila o gradnji, zakoni vezani uz higijenu, javni parkovi – sve to poboljšavalo je zdravlje i sigurnost. Jedan od poticaja pokreta za parkove i igrališta na otvorenom bila je spoznaja da loš zrak uzrokuje bolest. Arhitekt newyorškog Central Parka, Frederick Law Olmsted, zabilježio je prevladavajuće uvjerenje kad je 1870. napisao da se "zrak dezinficira sunčevom svjetlošću i krošnjama stabala", tako da parkovi služe kao "pluća grada". U razvijenom svijetu, prljavština i blato kakvi su bili rašireni sredinom devetnaestoga stoljeća, taj pokrov dickensovske nečisti, u dvadesetom su stoljeću ustupili mjesto čišćim, sigurnijim i boljim gradovima.
Gradovi su idealan način da se ljude organizira u skladu s modernim životom – omogućuju im da se druže, rade i igraju, sve na istom mjestu. Oni pomažu da se gradi gospodarski i socijalni kapital na kojem počivaju zdrava društva.
Autor New Yorkera Adam Gopnik pridodane prednosti liberalizma naziva "tisuću malih razboritosti". Odgovarajući opis moderne urbanizacije mogao bi biti "tisuću malih čišćenja", no možda je to premalen broj. Proces čišćenja započeo je u Londonu devetnaestoga stoljeća. Prljava voda bila je izvor krize u gradovima industrijskog doba koji su bili napučeni kao nikad prije. Pisac Steven Johnson opisuje London 1851.: "Bez infrastrukture, dva milijuna ljudi iznenada prisiljenih da dijele devedeset četvornih milja prostora nije bila tek katastrofa koja je samo čekala da se dogodi – to je bila neka vrsta trajne katastrofe koja se valjala." Kolera se prikradala po ulicama ubijajući desetke tisuća ljudi. John Snow, pionir epidemiologije, iznio je teoriju da bolest potječe iz vode i zatvorio lokalnu pumpu da to dokaže. I gle, u toj četvrti epidemija je prestala divljati. No taj dramatični eksperiment nije uspio uvjeriti vlasti da sustavno primjenjuju Snowove preporuke – sve dok oko njegovih ideja nije postignut konsenzus više desetljeća poslije, nakon tisuća nepotrebnih smrti.
S druge strane Atlantika, Amerika s prijelaza stoljeća krčila je vlastiti put prema zdravijim gradovima. Grad Jersey je 1908. prvi put primijenio vrlo obuhvatno kloriranje vode. Učinci su bili izvanredni. Stopa smrtnosti od bolesti poput tifusa je potonula, tako da su i drugi gradovi prihvatili ovu praksu – među njima Baltimore, Chicago, Cincinnati, Cleveland, Detroit, Philadelphia i Pittsburgh. Gradovi su provodili i druge promjene u načinu opskrbe vodom: filtrirali su je, gradili odvodne kanale da je zaštite od kontaminacije i crpili je iz dubokih podzemnih izvora, a ne iz zagađenih rijeka. Takve i druge vrste jednostavnog napretka u povećavanju stupnja čistoće polučile su zapanjujuće rezultate. Stopa smrtnosti u SAD-u pala je za četrdeset posto od 1900. do 1940., a očekivana životna dob porasla je sa četrdeset sedam na šezdeset tri godine, navode istraživači David M. Cutler i Grant Miller. Oni dodaju da je tijekom tog razdoblja samo čista voda "bila odgovorna za gotovo pola od ukupnog smanjenog broja umrlih u velikim gradovima". Za djecu je to smanjenje broja bilo još i više.
Prosječni stanovnik grada reciklira više istodobno trošeći manje vode i struje nego onaj na selu i u prigradskim naseljima. Veliki europski i azijski gradovi svjetski su predvodnici u učinkovitosti i održivosti.
I opet, gradovi diljem svijeta prihvatili su politike koje su bile učinkovite, a poboljšanja su se širila i slagala jedno na drugo. To je obuhvaćalo nove ideje koje na prvu pomisao možda i ne povezujemo s gradovima. Primjerice, Boston i Philadelphia su krajem devetnaestoga stoljeća počeli osiguravati školske ručkove. Reformistički pokreti svih vrsta pronalazili su uporišta u gradovima, a kad bi neka nova ideja uspjela u jednom, proširila bi se na druge. Na taj način gradski je život postajao bolji, sigurniji, zdraviji i dulji. Gradovi nisu prestali s eksperimentiranjem. Vodeći uzroci smrti danas uključuju nezarazne bolesti poput srčanih i kroničnih respiratornih bolesti kojima su uzrok nezdrava prehrana i fizička neaktivnost. Kao odgovor na to, moderni gradovi provode sve vrste inicijativa: postavljaju biciklističke staze, šire javne parkove, povećavaju pristupačnost izvorima hranjivih namirnica kako bi obuzdali nezdravu prehranu. Čak je i silno kritizirani prijedlog poreza na bezalkoholne zaslađene napitke newyorškog gradonačelnika Michaela Bloomberga bio dio nastojanja da se zaustavi toksični porast pretilosti. Bloomberg se 2011. mogao pohvaliti da žitelji njegova grada imaju pune dvije godine dulju očekivanu životnu dob od nacionalnog prosjeka. "Ako želite živjeti dulje i zdravije od prosječnog Amerikanca, dođite u New York City", pozvao je. "Ako imate prijatelje i rođake do kojih vam je jako stalo i žive drugdje, ako se presele u New York, u prosjeku će živjeti dulje."
Gradovi su također i znatno održiviji način života na Zemlji. Da grad ima pozitivan utjecaj na okoliš, možda je u protuslovlju sa slikama betona, asfalta, otpada i dima koje s njim povezujemo – no činjenicama je teško proturječiti. Kao prvo, gradski žitelji koriste manje prostora. Gradska područja zauzimaju manje od tri posto Zemljine površine, a dom su većine njezinih stanovnika. Gradski žitelji imaju manje djece, troše manje doslovno svega, od energije do hrane. Ustvari, zagađenje je katkada gore u ruralnim područjima zbog industrijske aktivnosti ili oslanjanja na prljava fosilna goriva – sjetite se zloglasne "aleje raka" u Louisiani, regije uz Mississippi gdje prevladavajuće crno stanovništvo živi oko razasutih petrokemijskih pogona. Promet je čišći u gradovima jer gradski ljudi koriste autobuse, vlakove, podzemnu željeznicu i bicikle. Čak i hrpe smeća na newyorškim ulicama zavode na krivi put. Prosječni stanovnik grada reciklira više istodobno trošeći manje vode i struje nego onaj na selu i u prigradskim naseljima. Veliki europski i azijski gradovi svjetski su predvodnici u učinkovitosti i održivosti.
Gradovi su također i znatno održiviji način života na Zemlji. Da grad ima pozitivan utjecaj na okoliš, možda je u protuslovlju sa slikama betona, asfalta, otpada i dima koje s njim povezujemo – no činjenicama je teško proturječiti.
Novi metropolitanski model
Kako će izgledati grad budućnosti? Može ga se još jednom osmisliti. Pariz je grad koji treba promatrati s tog aspekta. U siječnju 2020. prije nego što je bila poznata puna snaga nadolazeće pandemije, gradonačelnica Anne Hidalgo je predložila hrabri novi plan koji bi mogao dobiti zamah u svijetu poslije pandemije. Kao dio svoje kampanje za reizbor, ona je objavila da je cilj pretvoriti Pariz u "ville du quart d'heure" – "grad od četvrt sata". Ideja je postići da gotovo svako odredište kamo bi netko trebao otići nekog tipičnog dana bude dostupno nakon kratke šetnje ili vožnje biciklom. Dućani mješovite robe, radno mjesto, parkovi, škole, kafei, teretane, ambulante, sve bi trebalo biti dostupno unutar petnaest minuta. To zvuči ugodno i prilično razumljivo, no ideja je revolucionarna. "To stvarno ide protiv stogodišnje općeprihvaćene prakse gradskog planiranja, kad je ideja bila da želite odvojiti funkcije grada", kaže Samuel Kling, stručnjak za gradove u Vijeću za globalna pitanja Grada Chicaga. Već dugo prevladava ideja o diferenciranju stambenih, komercijalnih, zabavnih i industrijskih dijelova grada. Nigdje ti principi nisu bili tako agresivno primjenjivani kao u Americi. Restriktivna podjela na zone izopačila je razvoj priječeći gustoću stanovništva, ograničavajući gradnju i podižući troškove stanovanja nebu pod oblake. Utjecajna udruženja vlasnika stanova blokiraju sve promjene koje vide kao narušavanje njihova teritorija ili prijetnju da privuku "krive ljude" u njihovu četvrt – to je često šifra za manjine. Nedavno je taj pokret Ne-u-mom-dvorištu (Not In My Backyard, NIMBY) izazvao protupokret u Kaliforniji i šire. Ti aktivisti umjesto toga govore Da-u-mom-dvorištu (Yes In My Backyard, YIMBY) i zalažu se za reformu građevinskih zona, bolji javni prijevoz i jači razvoj kako bi se potaknula energična urbanizacija.
Ideja je postići da gotovo svako odredište kamo bi netko trebao otići nekog tipičnog dana bude dostupno nakon kratke šetnje ili vožnje biciklom. Dućani mješovite robe, radno mjesto, parkovi, škole, kafei, teretane, ambulante, sve bi trebalo biti dostupno unutar petnaest minuta.
Planovi gradonačelnice Hidalgo slijede istu viziju raznolikosti i u blagodatima i u iskustvu, dok ona nastoji integrirati sve različite funkcije grada. Nova blizina svih sadržaja unutar "grada od četvrt sata" potaknut će vožnju biciklima i smanjiti automobilski promet. (Ona je već transformirala slavne brze ceste uz rijeku Seineu u biciklističke staze i šetnicu.) Prkoseći otporu žutih prsluka koji su se zalagali za automobilski promet, Hidalgo je uvjerljivo ponovno izabrana na dužnost tijekom pandemije i punom parom ide naprijed sa svojim planom. Njezina je popularnost razumljiva – čak i vožnja posve novog Peugeota gubi dio svoje privlačnosti ako vam je sve što vam treba na udaljenosti koju možete prepješačiti. U javnom prijevozu bi također mogle biti manje gužve, što je poželjan rezultat usred stalne brige oko socijalnog distanciranja. Ako se pariški plan pokrene prema naprijed, drugi bi gradonačelnici mogli pokušati postići da njihovi megalopolisi bolje funkcioniraju i ostavljaju dojam nekih manjih zajednica koje je moguće prehodati. Kako bi osigurali sigurnost za povećani broj trkača, šetača i biciklista koji sada izbjegavaju podzemnu željeznicu, gradovi poput Barcelone i New Yorka zabranili su automobilski promet u nekim ulicama. Parkirna mjesta su preuređena u vanjske prostore za socijalno distancirano ručanje. Ti potezi pokazali su se toliko popularnima da u nekim europskim gradovima te zone koje su zauzeli pješaci možda ostanu bez automobila i nakon što se virus povuče.
Daleko od samog središta, gradovi ostaju užurbana žarišta života, s predgrađima i prigradskim naseljima nanizanima oko njih. Neki ljudi vole gužvu gradskoga života, drugi pak radije žive dalje u većim domovima, ali redovito dolaze u grad radi posla i zabave. Ovakav raspored aktivnosti razlikovat će se od mjesta do mjesta, no grad je u središtu solarnog sustava oko njega. Pisac Parag Khanna uočava da se Amerika gospodarski zapravo pretvorila u niz međusobno povezanih mreža podzemne željeznice koje naziva "Sjedinjeni američki gradovi-države". Veliki, razvijeni gradovi počinju se doživljavati kao neovisni akteri na svjetskoj pozornici. Kako velika metropolitanska područja svjedoče rastu svojih gospodarstava i broja stanovnika, gradonačelnici pokušavaju ojačati svoju političku moć na nacionalnoj pa čak i na međunarodnoj razini. Kad je predsjednik Trump najavio svoju nakanu da se Sjedinjene Države povuku iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama 2017., ljudi na čelu Atlante, Pittsburgha, New Yorka, Chicaga, Salt Lake Cityja i Los Angelesa svejedno su nastavili provoditi sporazum. Klimatske promjene, terorizam i, da, pandemija, izvukli su na svjetlo dana spoznaju da se gradovi suočavaju sa zajedničkim izazovima i da trebaju zajednički djelovati kako bi ih svladali.
Klimatske promjene, terorizam i, da, pandemija, izvukli su na svjetlo dana spoznaju da se gradovi suočavaju sa zajedničkim izazovima i da trebaju zajednički djelovati kako bi ih svladali.
Premda su veliki gradovi oni koji dobivaju većinu pozornosti, mnoge se akcije pokreću u manjim gradovima. U SAD-u, čini se da se glavni gradovi saveznih država i gradovi koji mogu privući diplomante okolnih sveučilišta posebno dobro prilagođavaju kako bi bili uspješni u modernoj ekonomiji. Zbog toga već nekoliko godina Denver, Oklahoma City, Austin, Nashville i Columbus imaju primjetan porast broja stanovnika. Oko četrdeset posto studenata s Državnog sveučilišta Ohio – jedne od najvećih visokoškolskih ustanova u državi – kaže da planiraju nakon diplome ostati u Columbusu. Stariji ljudi također odabiru život u manjim gradovima, često sveučilišnima, u kojima postoji raznolika kultura i pristup vrhunskim zdravstvenim ustanovama.
Naravno, činjenica da će gradovi općenito napredovati ne znači da se to odnosi na sve. New York i London u ranoj su fazi šeprtljali s COVID-om, unatoč golemim resursima. Oni gradovi koji koriste pandemiju kao priliku da provedu davno potrebne promjene, oporavit će se. Oni koji su loše upravljali krizom tonut će sve brže i brže. No kad gradovi propadaju, najčešće se to događa iz istog razloga iz kojeg propadaju i države – zbog lošeg vladanja i upravljanja – a ne nekog dalekosežnog strukturnog trenda protiv gradova.
____________________________________________________________
Knjigu Deset lekcija za svijet poslije pandemije možete kupiti ovdje.
