Antonio Scurati: Mladi ne znaju više ništa, ali nemaju ni onu povijesnu svijest koja bi ih cijepila protiv opasnosti vječnog fašizma

Tekst je izvorno objavljen u tjedniku Express 11. 2. 2022.

Upozoravanje na neofašiste skreće nam pogled s pravog cilja: širokih biračkih masa koje već desetljećima pokazuju nepovjerenje u liberalne demokratske institucije. Recimo da fašizam prijeti svaki put kad prevlada politika koja se kladi na strah na štetu politike koja se kladi na nadu.

​​​​Piše Gea Vlahović

Dana 23. ožujka 1919., na Trgu Svetog groba u Milanu okupilo se jedva stotinjak ljudi, redom beznačajnih muškaraca: prvo okupljanje fascia, Borbenih odreda, čini dekadentna skupina "prevratnika, neprilagođenih, prijestupnika, dokoličara, malograđanskih plejboja, bivših robijaša, recidivista, sindikalnih palikuća (…)" i niza sličnih fanatika, u kojima tada 36-godišnji Benito Mussolini, iako ih prezire, jasno prepoznaje "škart čovječanstva" na kojemu se stvara velika povijest. U šest mjeseci urušila su se tri carstva, tri kraljevske kuće koje su stoljećima vladale Europom. Epidemija španjolske gripe već je odnijela desetke milijuna žrtava. Tjedan ranije, u Moskvi se sastala Treća Komunistička internacionala. Počinje doba masovne politike, a okupljenih na osnivanju Borbenih odreda manje je od stotinu. Pa kako je onda opskurni novinar i politički otpadnik, bivši radikalni socijalist, samo šest godina kasnije, 3. siječnja 1925., kao predsjednik Vlade s govornice Parlamenta proglasio smrt demokracije? Historiografija je secirala svaki aspekt njegova života, ali parabolu o Mussoliniju i fašizmu nitko nikada nije pokušao pretočiti u roman. Sve do knjige M. Dijete svojega vremena Antonija Scuratija, u kojoj jedan od ponajboljih suvremenih talijanskih pisaca portretira rađanje diktatora koji je instinktom političke životinje nanjušio frustraciju i strah svojih sunarodnjaka u neizvjesnim i mutnim poslijeratnim vremenima, a onda sebe predstavio kao jedinog dovoljno snažnog vođu da "Italiju ponovno učini velikom". "U svijesti Talijana, Mussolini je dan danas amblematska persona, čovjek neprijeporne karizme, neka vrsta perverznog oca nacije kojega smo potisnuli", kazao je u jednom intervjuu Scurati. Njegov roman, objavljen 2018., kritika je proglasila "knjigom koju je Italija čekala desetljećima". Roman je tjednima bio na prvome mjestu popisa najprodavanijih knjiga u toj zemlji, ovjenčan je najvažnijom talijanskom nagradom Strega te preveden u više od 40 zemalja, a već su otkupljena i prava za adaptaciju u televizijsku seriju u koprodukciji HBO-a. Antonio Scurati (1969.) već je dobro poznat hrvatskim čitateljima – u nas su dosad objavljena dva njegova romana, Dijete koje je sanjalo kraj svijeta (2009.), uvršten u najuži izbor za Premio Strega, i Najbolje doba našeg života (2015.), oba u izdanju Frakture i prijevodu Ane Badurine. Trajno zainteresiran za ono što on naziva "jezikom nasilja" u zapadnjačkoj kulturi, Scurati se zalaže za preispitivanje uloge književnosti u suvremenom društvu, tvrdeći kako danas nije moguće napisati roman koji nije povijesni roman. Po njemu, želi li biti u stanju privući čitatelje rođene i odrasle u 'diktaturi' najnovijih vijesti i novih medija, pisac mora osmisliti nove načine pričanja priča, kako bi prošlost i budućnost učinio istinski zanimljivima suvremenom imaginariju. M. Dijete svojega vremena njegov je pripovjedački eksperiment, roman u kojemu apsolutno ništa nije izmišljeno, knjiga koja jasno pokazuje kako populisti u kriznim vremenima dospijevaju na vlast, progovarajući jednako o nama danas koliko i o Mussoliniju i njegovu dobu. Izvanredna popularnost romana izazvala je dvojake reakcije u Italiji: dok jedni tvrde kako je riječ o prijeko potrebnoj "analizi krvi" jednoga naroda, drugi strahuju da 'oživljavanje' Mussolinija "u novom ruhu, za 21. stoljeće", u sagi koja na gotovo 800 stranica korak po korak portretira godine koje su zauvijek promijenile povijest, nosi i brojne opasnosti u vrijeme obnove nacionalizama diljem Europe i svijeta. Knjigu je u nas objavio Scuratijev hrvatski nakladnik Fraktura, a prijevod potpisuje Ana Badurina, koja je prevela i ovaj razgovor s autorom.

Express: Roman ste nazvali M. Dijete svojega vremena. Nije li to na neki način abolicija Mussolinija i fašista? Oni su naprosto bili djeca svojeg vremena i nisu krivi zbog toga? Je li se vaš odnos i razumijevanje Mussolinija mijenjao tijekom pisanja ove knjige i istraživanja za nju?

Naslovio sam roman dijete svojega vremena upravo kako bih naglasio činjenicu da Mussolini utjelovljuje jednu epohu. Odnosno, htio sam odbaciti ideju – vrlo raširenu osobito među liberalima koji se nisu uspjeli suprotstaviti fašizmu, a koju su potom, nakon rata, dugo njegovali antifašisti – da je Mussolini bio neka vrsta tuđinca, stranca, okupatora stranog talijanskoj povijesti i civilizaciji. Doista je bio dijete tog vremena, povijesnih okolnosti povezanih s krajem Prvog svjetskog rata, ali i sa sljepilom njegovih suvremenika, s uzmicanjem demokrata pred naoružanim političkim pokretom. Fašizam je nesumnjivo bio prvenstveno reaktivna pojava. Ali ako se ograničimo na to, nećemo prozreti njegov moderniji i aktualniji aspekt. Mussolini, potomak socijalizma kojem je zvijezda vodilja bila nada u bolje sutra, shvatio je da u vrijeme masovne politike postoji politički žar moćniji od nade. A to je strah. Stoga se odlučio sav ulog staviti na strah te je sjetna i reaktivna raspoloženja – strah, gorčinu, mržnju, osjećaj obmanutosti, razočaranja i deklasiranosti – pretvorio u pokretačke, djelatne i nasilničke snage. Suživot, borba prsa u prsa s takvim likom nisu bili jednostavni. Odredio sam si pravilo kako bih izbjegao bilo kakvo identificiranje: pripovijedanje u trećem licu i rijetki unutarnji monolozi u prvom licu te posredstvom onodobnih izvora.

"M", naslovnica; izvor: Fraktura

Express: Postoji niz sjajnih biografija Mussolinija, zašto ste smatrali da je potrebno napisati ovakav dokumentaristički roman o fašističkom vođi? Knjiga je opisana kao prva priča o fašizmu bez ikakvog ideološkog ili političkog filtera. No, je li moguće tu priču ispričati neutralno? Nije li to pomalo i opasno, u današnje vrijeme obnove fašističkih tendencija diljem Europe, uključujući Italiju? Čini se neizbježnim da će neki prikazivanje "ljudske" strane Mussolinija shvatiti kao simptom rehabilitacije njegova lika i djela.

Dok sam pisao roman o Leoneu Ginzburgu, Najbolje doba našeg života, koji je isto objavila Fraktura, gledao sam filmove Instituta Luce i, gledajući kako Mussolini govori, pomislio da nitko nikad nije pripovijedao o fašizmu iznutra. Bila je to neistražena pripovjedna građa, ali i priča koju sam doživljavao nužnom u ovom povijesnom trenutku. Danas više ne postoji preliminarna osuda fašističkog režima kakva je postojala u poslijeratnim godinama. Nove generacije moraju znati, a naša je dužnost preustrojiti antifašizam. Stoga sam, da bih ispričao Mussolinijevu priču, izabrao formu romana jer književnost omogućava nesputan pogled, nepristrano i neideološko pripovijedanje. Htio sam ispričati priču o fašizmu kroz popularan i inkluzivan narativni oblik. Nametnuo sam si strog dokumentaristički i restriktivan kriterij kako bih izbjegao opasnost da nehotice heroiziram Mussolinijev lik. Potom je to preraslo u inovativno pripovijedanje, nešto poput dokumentirane dvoglasne pripovijesti.

Express: U predgovoru/posveti na prvoj stranici kažete da "događaji i likovi nisu plod vaše mašte", ali da je istodobno "priča fikcija koja zbilju opskrbljuje vlastitim materijalom". Nije li to kontradiktorno?

Nisam si dopustio izmišljanje. Svaki pojedini događaj, lik ili narativni diskurs povijesno je dokumentiran ili pouzdano posvjedočen. S obzirom na to da je riječ o tako vrućoj temi, sve je moralo odgovarati povijesnoj zbilji. Povijesno utvrđene činjenice htio sam romaneskno uprizoriti i ispripovijedati. Osim opsežne bibliografije, konzultirao sam onodobne arhive, dnevnike i korespondenciju.

Express: U Italiji ste već objavili drugi dio sage o Mussoliniju, a planirate ukupno tri dijela. Riječ je o izuzetno opsežnoj trilogiji. Koliko će vam ukupno vremena i energije oduzeti pisanje te sage? U kojoj je fazi pisanje trećeg dijela?

Počeo sam istraživati dok sam pisao Najbolje doba našeg života. Prvi svezak u Italiji je izašao u rujnu 2018., drugi u rujnu 2020. Sad završavam treći svezak, za kojim će uslijediti još dva.

Express: Knjiga je u Italiji bila bestseler, te osvojila niz nagrada među kojima i najugledniju talijansku književnu nagradu Strega. Je li vas iznenadila popularnost knjige, da li se mogao očekivati takav interes Talijana? Kakav je odaziv mlađe čitateljske publike – kakav imidž Mussolini ima među mladima?

Bio je to velik pothvat, knjiga je odmah naišla na odobravanje kritike i publike. Prevodi se u više od četrdeset zemalja. Nedavno su otkupljena prava za prijevod na arapski jezik. S nagradom Strega dobila je blagoslov književnih krugova kao i širokog čitateljstva, a tome sam težio kad sam odlučio fašizam ispripovijedati romanom. Bio je to i prvi put da sam pisao roman imajući na umu buduće generacije. Mladi ne znaju više ništa, ali nemaju ni onu povijesnu svijest koja bi ih cijepila protiv opasnosti vječnog fašizma, a ja čvrsto vjerujem u pedagošku ulogu književnosti.

Express: Ipak, je li bilo i kritika? Poznato je da je Italija, kao i brojne druge zemlje, polarizirana po pitanjima povijesnog nasljeđa, osobito nasljeđa Drugog svjetskog rata. Je li knjigu bolje prihvatila talijanska "desnica" ili talijanska "ljevica"?

Roman su pročitali mnogi Talijani, i lijevi i desni. Da, neki su kritizirali pokoju povijesnu netočnost, drugi odluku da Mussolinija pretvorim u lik iz romana. Nije mi bilo važno upustiti se u historiografsku raspravu. Vjerujem da neideološki orijentirana proza pruža snažniju i otvoreniju moralnu osudu jer u njoj mišljenje izvire iz samih zbivanja. To se u književnosti zove nepristranim pogledom, Tolstoj se njime služi u Ratu i miru.

Express: Kakva je općenito slika Mussolinija i talijanskoga fašizma prisutna u umovima suvremenih Talijana? Vide li Talijani sebe realno kad je riječ o njihovoj ulozi u Drugom svjetskom ratu i njegovim posljedicama? Jesu li po vašem mišljenju uspješno prevladali to razdoblje svoje povijesti i obnovili humanističke vrijednosti svojeg golemog kulturnog nasljeđa?

S jedne strane imamo odmak, a s druge nasljeđe. Poraće je bilo obilježeno snažnom antifašističkom tradicijom. Danas se politika iznova brutalizira: nakon što su se izjalovila obećanja suvremenog doba, ljudi su podložni regresivnim porivima.

Danas više ne postoji preliminarna osuda fašističkog režima kakva je postojala u poslijeratnim godinama 

Express: Kako je moguće da je tako brzo nakon Drugog svjetskog rata Mussolini izbrisan iz sjećanja i zamijenjen antifašizmom? I kako je moguće da se taj antifašizam danas ubrzano zamjenjuje obnovljenim flertom s fašizmom? Smatrate li mogućim da se ponovo pojavi jedan takav vođa i zavede Talijane idejom obnove veličanstvene prošlosti?

Da, nesumnjivo ima suglasja između prošlosti i sadašnjosti. Ali izjednačavati ono što nazivamo novim populizmom s povijesnim fašizmom može nas zavesti na krivi put. Onemogućava nam da shvatimo i sadašnjost i prošlost. Naglasak zato treba staviti na širi fenomen, koji obuhvaća znatno šire slojeve stanovništva od onih koji se pozdravljaju rimskim pozdravom. Ono što im je slično su razočaranje, osjećaj obmanutosti. Odbacivanje starih vladajućih klasa koje čuvaju demokratske i parlamentarne vrijednosti. Ali to se pitanje tiče milijuna ljudi, ne samo šačice nostalgičara. Upozoravanje na neofašiste skreće nam pogled s pravog cilja: širokih biračkih masa koje već desetljećima pokazuju nepovjerenje u liberalne demokratske institucije. Recimo da fašizam prijeti svaki put kad prevlada politika koja se kladi na strah na štetu politike koja se kladi na nadu.

Express: U romanu detaljno opisujete epizodu u kojoj je Gabriele D'Annunzio sa svojim paravojnim snagama okupirao Rijeku, te opće oduševljenje talijanske javnosti tom akcijom. Znači li Fiume išta današnjim Talijanima?

Rijeka je dio teze o osakaćenoj pobjedi nakon Prvog svjetskog rata, teze koja je potpirivala frustraciju i očajnički ponos dijela onodobnog društva.

Poraće je bilo obilježeno snažnom antifašističkom tradicijom. Danas se politika iznova brutalizira: nakon što su se izjalovila obećanja suvremenog doba, ljudi su podložni regresivnim porivima

Express: Nakon što ste obavili temeljito istraživanje za knjigu, smatrate li da je uspon fašizma u dvadesetim godinama bio neminovan? Je li osoba Benita Mussolinija bila ključna za preuzimanje vlasti u Italiji? Ili bi se pojavio neki drugi vođa totalitarnog pokreta pod nekim drugim imenom koji bi preuzeo vlast? Da li je nakon Prvog svjetskog rata fašizam - odnosno kasnije nacionalsocijalizam u Njemačkoj, kao i drugi totalitarni režimi diljem Europe - bio neizbježan?

Benito Mussolini u prvim godinama fašizma nije imao ideja. Jedini je njegov plan bila borba, nasilje. Mussolini se uvijek kladio na najgore, na činjenicu da će sve poći po najvećem mogućem zlu i da će svi akteri dati ono najgore od sebe. I dobio je opkladu. Tad je preostala još samo svojevrsna nesvjestica, neutaživa potreba za zatvaranjem očiju i prepuštanjem nekoj vrsti letargije.

Express: U tome smislu, postoji li neki trenutak u usponu fašizma koji je bio presudan? Postoji li netko tko je mogao na vrijeme zaustaviti Mussolinija?

Govorio sam o slabosti liberalnog građanstva. Zastupnik Matteotti opire se svim silama. Ali sustavno će ga nasilje poraziti. Matteottijevo ubojstvo moglo je označiti Mussolinijev kraj.

Express: Vi ste s majčine strane porijeklom iz Napulja a s očeve iz Milana. Osjećate li se više kao sjevernjak ili kao južnjak? Postoje li u današnjoj Italiji još uvijek tradicionalne kulturne podjele na Sjever i Jug?

Rođen sam u Napulju, ali odrastao sam u Veneciji, gradu za koji sam veoma vezan. Potom sam došao studirati i raditi u Milano. Kad god mogu, vraćam se u Ravello na Amalfijskoj obali. Razlike postoje, ali moguće je osjećati višestruku pripadnost.

Tekst je izvorno objavljen u tjedniku Express 11. 2. 2022.