Andriana Škunca: Otok, zrcalo riječi

TRINĆEL

u trstikama prazan vjetar 

more do žukova

 

velebit plav pa bijel 

kroz utrobu neba

 

prema noći

proziran otrov tarantula

 

sjećam se iz početka smrti

kako je redom

kuće oduzimala 

kamenitom cestom

 

zidovi su bezljudski

guštere ispuštali

lijevom stranom spominjali zvona

desnom zvijezde nabrajali

 

do mene su lastavice crno ćurlikale 

niskim letom nad smokvama 

za znancima i rodbinom 

zavijala bura nasole do polja

 

ravninom žala zazujanost muha 

sapleteno sunce do kupina


 

LEŠANDROVICE

ptice su navukle nebo 

iznad pomodrjelih vinograda

 

u crnim nošnjama

žene beru koromač

one su tvrde pjege 

na koje sunce ne vidi

 

listopad se narezuje poljem 

u žute drače i klonule panjeve

 

do mora zarasli putovi u kupine

 

još je malo ostalo od ljeta 

još tako malo da ga nema

 

posljednji grozd dozrijeva 

tvrdih zrna

skamenio se za naglih tuča 

teško mu odgoditi


 

ZIMI NA OTOKU

zimi

na moru rastu tvrde staze 

bura zapada ribama do kostiju

 

zimi

škrape drže uže rasutome brodu 

jarbolom drhti klatež na tučenog neba

 

za mrtve je surost i kratkoća dana

 

zimi

u smrznute panjeve puževi zarastu 

stvrdne se zmija u boku starog hrama

 

zimi

narušenu smokvu pije goli zid 

najteže je neimaštinu uhvatiti za dno


 

OTOKOM PAGOM

jutro kadulja zasoljenih

satima cesta

 

bijeli nanizi kamenja

        pod nebom

          što još ne ustaje

žilave korake ovaca

 

krševit otok

    bodavih sikavaca

osaminom taren vjetar

ranog predsvita

 

južinom zazlaćeno more

  u prvim rastracima sunca

      korijeni lađa

staklinom zaljeva

 

ja sam putem obirala mirise

širokom daljinom more pobrštala

      jer sam čovjeka malo

      u zatišje zvala

      jer sam prelet gavrana

      za smrt planine uzimala

 

pa onda opet

pa onda opet

jutro zasoljenih kadulja

i cesta

danima  


 

JESEN I JA

jesen šušti sredinom mora 

grebenjem oljuštena

brodovi bez sidra 

obalom posrću 

svoje napuštene pramce

 

žene iza prozora

zatvoreno stare

nagnuta čela prema moštu

 

goniči ispražnjuju mijehove

 

bačve do grla prekipljuju 

zrelo u mesu 

nebom obustavljeno

 

pomodrjet ću danas 

začvorena u hrapave prste

 

godine se talože u prašinu iza puta 

nisko sunce kroz šuplje kamenje 

obodom kadulja

do oka ubija samoćom

 

da mi je malo života 

bez pokupljenih sjena po zraku 

da me je bijelo raspoložiti 

čahurom puževa

 

vinogradi crveni u lišću

srce mora zasuzuju

istim nebom za mene

i tvoje sve tamnije udaljenosti