Anda Bukvić Pažin: Prijevodni proces je poput trčanja na duge pruge

S tri dosad objavljena romana Eimear McBride dosegnula je status najuzbudljivije mlade irske spisateljice. Dva njezina romana, Manji smo boemi i Čudan hotel, prevedena su i na hrvatski, a za njihov je prijevod zaslužna Anda Bukvić Pažin, s kojom smo razgovarali o iskustvu prevođenja knjiga autorice koju se često uspoređuje i s Joyceom.

Anda Bukvić Pažin završila je studij anglistike i germanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na tom je fakultetu 2012. i doktorirala, s temom ženskih dnevnika i autobiografija. Bavi se audiovizualnim i usmenim prevođenjem, ali u posljednje vrijeme ponajviše radi na književnim prijevodima.

Prevodi prozu i publicistiku s njemačkog i engleskog i dobitnica je nagrade Ministarstva kulture Iso Velikanović za najbolji prijevod romana u 2018., za roman Manji smo boemi irske autorice Eimear McBride.

Redovito piše književne kritike i prikaze za književne i kulturne portale te se bavi poticanjem čitanja i literaturom za najmlađe – najviše slikovnicama – iz teorijske, praktične i traduktološke perspektive.

Radi kao lektorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu te predaje kolegije iz suvremenoga engleskog jezika.

 

Po čemu ste posebno upamtili ovaj prijevod, po čemu je bio specifičan ili posebno izazovan?

Čudan hotel drugi je roman Eimear McBride koji sam prevela, tako da sam bila dobro upoznata sa, u najmanju ruku, specifičnim načinom njezina pisanja, koji je zahtjevan, čak i pomalo nemilosrdan prema čitateljima, a prevoditeljima posebno. Bila sam spremna na leksički i sintaktički tour de force, ali pri prvom čitanju učinilo mi se da će Čudan hotel ipak biti dosta jednostavniji od romana Manji smo boemi: mada prilično lapidaran i prepoznatljivo mekbrajdovski, izričaj mi se učinio direktnijim i razumljivijim, i mislila sam da će prva faza prevođenja, u kojoj trebam shvatiti slike, radnju i riječi, ići brzo i bez većih poteškoća. Čim sam krenula prevoditi, shvatila sam da je to bio samo varljivi prvi dojam. Složenost i slojevitost nisu izostale, samo su bile drukčije locirane u romanu: u suhom, gotovo birokratskom stilu kojim se izriču metafore i opisuje bogat unutarnji svijet. Za tih stotinjak kartica na kraju mi je trebalo više vremena negoli sam u početku predvidjela. 

S obzirom na to da je riječ o suvremenim, živim piscima, jeste li imali potrebu kontaktirati autora kako biste razriješili neku nedoumicu? Činite li to inače?

Prvi put sam stupila u kontakt s Eimear McBride dok sam prevodila roman Manji smo boemi. Učinila sam to kad sam bila na samome kraju rada na tekstu, dok sam radila na predfinalnoj verziji, i doista sam nastojala što više stvari riješiti sama, i onda zadnje dvojbe ostaviti za autoricu. Tako to i inače radim: obično kontaktiram autora ili autoricu u zadnjoj fazi rada na tekstu. Odnosno, tada ispipam teren: pošaljem pristojan mail i upitam par sitnica, pa onda na osnovi odgovora i tona procijenim hoću li ići dalje. Iskustva su mi dosad mahom bila ugodna, ali znala sam i naletjeti na autore/autorice koji su bili konsternirani ponekim mojim pitanjem. Takvima onda obično ne pošaljem sljedeći mail, već konzultiram druge i treće izvore. Imam puno divnih ljudi, kolega i kolegica te stručnjaka i stručnjakinja za razne jezike i područja koji su uvijek spremni uletjeti s tumačenjem ili prijedlogom, koji brzinom munje odgovaraju na moje očajničke minuta-do-krajnjeg-roka mailove. Prevođenje jest samotan posao, ali ekipa ulijeće kad je trebaš, i to je divno. U takvim trenucima baš osjetim duboku zahvalnost što poznam toliko sjajnih i stručnih ljudi.

Prevođenje, dakako, nije samo prevođenje teksta, nego i dubinsko upoznavanje s drugom kulturom. Kako je, u ovom primjeru, izgledao taj susret s kulturom koja vam je sigurno bliska, ali je ipak druga?

Uzbudljivo, kao i inače. Kultura nije monolitni blok, već je sastavljena od puno individualnih cjelina. Čudan hotel uvid je u jednu psihu, unutrašnji svijet jedne žene koja putuje po svijetu, od grada do grada, i opaža istosti u svim njihovim razlikama. Ovaj je roman specifičan po tome što se o vanjskom svijetu tih raznih država, gradova i kultura govori jako malo, tek između redaka: običaji, arhitektura, povijest, umjetnost, sve je to ograničeno na pojedine sintagme ili rečenice, i prosječni ih čitatelji možda neće ni primijetiti. A prevoditeljica mora, i mora pomno istražiti cijeli kontekst da svede prijevod na jednu ili dvije riječi – ako želi da te riječi budu prave, obuhvatne koliko i riječi izvornika. Svaki novi roman novi je susret, nova kultura, novi život.

Što inače smatrate najljepšim, a što najtežim u prevoditeljskom poslu? Koje su najveće prednosti, a koji najveći nedostaci? Mislite li da su prevoditelji u Hrvatskoj dovoljno cijenjeni i prepoznati ne samo kao važna nego i nezaobilazna karika u procesu objavljivanja stranog naslova na hrvatskom jeziku?

Najljepše je sve, najteže – isto. Proces je uvijek isti: adrenalin na početku novog projekta, uzbuđenje prvih koraka, osjetan napor dok kročiš prema sredini; drugi dio onda obično ide brže od prvog, ali već malo oguglaš, pa nije baš da uživaš u svakom trenutku, i pred kraj se adrenalin vrati. Zamijeni ga praznina kad klikneš send, i onda opet osjetiš djelić ekstaze kad držiš gotovu knjigu u ruci. Prijevodni proces je poput trčanja na duge pruge. Iz moje vizure, nešto između polumaratona i maratona. Riječima pisca-trkača, Harukija Murakamija: bol je neminovna, ali patnja nije obavezna. Sviđa mi se ta rečenica, već je, evo, drugi put citiram, mada život čovjeka koji ju je izrekao ne može biti različitiji od moga: Murakami trči i piše, ja, kao i mnogi moji kolege i kolegice, imam obitelj i djecu koje treba uskladiti s prevođenjem. Imati posao koji je stalno s tobom i koji može svuda s tobom također je i prokletstvo i blagoslov. Često sam sretna što doma samo otvorim laptop, i na poslu sam, a nekad se moram skrivati od ukućana da ne vide da sam opet pred laptopom, opet na poslu.

Što se tiče cijenjenosti i prepoznavanja književnoprevoditeljskog posla u Hrvatskoj, mislim da je situacija u javnom prostoru trenutačno prilično dobra, zahvaljujući trudu i mnogim projektima Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Tu mahom mislim na vidljivost i prepoznavanje – na poboljšanju konkretnih radnih uvjeta, strukture ugovora i visine i distribucije honorara treba još dosta raditi.

Kako se knjiga koju ste u sklopu ovog projekta preveli uklapa u temu Suočavanje s nesigurnostima suvremene Europe? Je li se vaša percepcija Europe, percepcija europskog prostora i svega što on obuhvaća promijenila nakon čitanja i prevođenja te knjige?

Roman Čudan hotel u potpunosti je fokusiran na unutrašnji život jedne žene, kroz nekoliko desetljeća njezina života. Doslovce gledamo tj. čitamo njezin proces razmišljanja i pratimo njezina psihička stanja. U zadnje dvije godine svi smo bili prisiljeni tako gledati sami sebe, dugo i izbliza, jer nam je pandemija oduzela mogućnost da se izmjestimo, da se zaokupimo izvanjskostima i skrijemo među druge ljude. Prisilan susret sa sobom može biti komičan, tragičan, uzvišen, nostalgičan, ali mora se dogoditi, i nije loše da smo za njega spremni. To nema toliko veze s geopolitičkom Europom koliko s unutrašnjim pejzažima ljudi koji žive na europskom kulturnom prostoru. Ali i to je, na kraju krajeva, Europa.

Knjiga Čudan hotel objavljena je u sklopu projekta Facing Insecurities in Contemporary Europe sufinanciranog sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa.