Srce probodeno strelicom
Što pokreće piščevu ruku?
U dvorištu gimnazije Rehavia u Jeruzalemu bilo je drvo eukaliptusa, u koje je netko urezao srce probodeno strelicom. Na probodenom srcu, s jedne i druge strane strelice, pisalo je: "Gadi-Ruti". Sjećam se da sam već tada, a imao sam trinaest godina, pomislio: ovo je sigurno napravio taj Gadi, a ne Ruti. A zašto je to napravio? Zar nije znao da voli Ruti? Zar ona nije znala da je on voli? I čini mi se da sam već tada rekao samom sebi: možda je nešto u njemu znalo da će to proći, da će sve proći, da će toj ljubavi doći kraj. Htio je ostaviti neki trag. Htio je da ostane spomen na ljubav nakon što prođe. A to je vrlo slično porivu za pričanjem priča: spasiti nešto od kandži vremena i zaborava. I to, i želja da se dâ druga prilika onome što se nikada više neće moći ostvariti. I to. Sila koja pokreće piščevu ruku jest i želja da ne bude izbrisano, da ne bude kao da nikada nije ni postojalo – i pritom ne mislim na svoje osobne stvari, one koje su se dogodile meni. Meni, na primjer, nikada nisu iznajmili mansardu u potkrovlju stare kuće, i nisam satima razgovarao s nekim ostarjelim invalidom za plaću, kao što se događa Šmuelu Ašu u Judi. To se nije dogodilo meni. No u Jeruzalemu su postojali ljudi koji su govorili pomalo kao Geršom Vald. Postojali su, a sada ih više nema. Jedna od stvari koju sam želio jest da se to ne zaboravi. Taj Jeruzalem gorljivih skolastika koji jednom nogom stoje na Breneru, drugom na Bibliji, i još jednom u dvorištu Ben Guriona, i dodatnom na Nietzscheu, pa još jednom na Dostojevskom ili Žabotinskom.
A osjećaš li da se tvoja motivacija za pisanje s godinama mijenja ili ostaje u osnovi ista?
Stvarno ne znam, Šira, mislim da je to ista stvar, ali nisam siguran. Gotovo se nikad ne pitam koja je moja motivacija da pišem. Kad ovdje sjednem prije pet ujutro, nakon šetnje po pustim ulicama, uz prvu šalicu kave, nikad se ne pitam koja je moja motivacija. Jednostavno pišem.
No pitaš li se odakle dolazi priča?
Da. Da. Ponekad se pitam, ali ne nailazim uvijek na odgovor. I ispričat ću ti nešto što je vezano uz to tvoje pitanje. Jednom sam preveo pjesmu Ane Ahmatove, no preveo sam je s engleskog u stilu Stephena Berga, zato što ne znam ruski. I ta pjesma potpuno, baš skroz, ima poveznicu s ovim tvojim pitanjem sada. Natipkao sam je na svom pisaćem stroju, u doba kad još nije bilo računala. Evo, ovako ide njen kraj:
"I ponekad sjedim. Ovdje. Ledeni vjetrovi s mora
Pušu kroz moj otvoren prozor. Ne ustajem, ne
Zatvaram. Dajem vjetru da me dira. Smrzne.
Sumrak ili praskozorje, isti sjajni oblaci, blistavi.
Golubica kljuca sjemenčicu žita na dlanu nemirnom,
I to prostranstvo bezgranično, bjelina listova na površini mog stola –
Neki usamljen, nemušti nagon podiže moju desnu ruku, vodi me,
Mnogo drevniji od mene same, nailazi i jenjava,
Modar kao kapak, bez boga, i počinjem pisati."
To je predivno.
Ja nisam prevoditelj, no ovu sam pjesmu baš htio prevesti s engleskog. Možda je na ruskom još ljepša, stvarno ne znam.
S vremena na vrijeme pitam se odakle dolaze priče, i ne mogu baš odgovoriti na to pitanje. Vidi, s jedne strane ja to znam, jer čitav svoj život živim kao špijun. O tome piše u Priči o ljubavi i tmini. Slušam razgovore drugih ljudi, promatram ljude koje ne poznajem, i kad čekam u redu u domu zdravlja, ili na željezničkom kolodvoru, ili u zračnoj luci, nikada ne čitam novine. Umjesto da čitam novine, slušam što ljudi govore, kradem dijelove njihovih razgovora i poredbi. Ili gledam njihovu odjeću, gledam cipele – cipele mi uvijek govore mnogo toga. Promatram ljude. Slušam ih.
Moj susjed u kibucu Hulda, Meir Sibai, znao je reći: "Svaki put kad prođem ispred prozora iza kojeg Amos sjedi i piše, zaustavim se na tren, izvadim češalj i počešljam se, jer ako uđem u Amosovu priču, barem ću biti počešljan." Fina logika, ali kod mene to baš ne funkcionira tako. Hajmo reći, jabuka. Uzmi na primjer jabuku. Što čini jabuku? Voda, zemlja, sunce, drvo jabuke i malo gnojiva. Ali ona nije nalik nijednoj od tih stvari. Napravljena je od njih, ali nije im nalik. Tako je i s pričom, i ona je sigurno načinjena od zbroja susreta, pokušaja i slušanja.
Moj prvi poriv je da pokušam zamisliti što bih osjećao da sam ja on, što bih osjećao da sam ona. Što bih mislio? Što bih želio? Čega bih se sramila? Što bi mi, na primjer, bilo važno, a da nitko drugi na svijetu to ne zna? Što bih odjenuo? Što bih jela? To me uvijek prati, još prije nego što sam uopće i počeo pisati, još od djetinjstva. Bio sam sin jedinac i nisam imao prijatelje. Moji roditelji vodili su me u kavanu u Ulici Ben Jehuda u Jeruzalemu, obećali bi mi sladoled ako budem mirno sjedio dok oni razgovaraju sa svojim prijateljima. A sladoled je u to vrijeme bio rijetka pojava u Jeruzalemu. I to ne zbog toga što je bio skup, nego zbog toga što su sve naše majke, uzduž i poprijeko, religiozne i sekularne, Sefartkinje i Aškenaskinje, bile duboko uvjerene da sladoled uzrokuje crveno ždrijelo, a crveno je upala, a upala je prehlada, a prehlada je angina, a angina je bronhitis, a bronhitis je upala pluća, a upala pluća je sušica. Ukratko – ili sladoled, ili dijete. No ipak, meni su, samo taj jedan jedini put, obećali kupiti sladoled ako ih ne budem ometao u razgovoru s prijateljima. A oni su razgovarali s tim svojim prijateljima najmanje sedamdeset sedam sati bez prestanka. I kako ne bih izludio od silne osamljenosti, ja sam jednostavno krišom počeo pratiti ljude koji su sjedili za susjednim stolovima. Krao sam dijelove njihovih razgovora, gledao. Tko što naručuje? Tko plaća ceh? Pokušavao sam pogoditi u kakvim su odnosima ljudi za susjednim stolom, čak i izmaštati prema njihovom izgledu, govoru tijela, odakle su došli, kako izgleda njihov dom. Isto to činim i dan-danas. Ali, nije to kao da fotografiram pa se onda vratim kući, razvijem snimke, i eto ti priče. U tom procesu ima mnogo preokreta. Na primjer u Crnoj kutiji ima jedan lik koji voli počešati svoje desno uho lijevom rukom koju ispruži iza glave. I neka žena me upitala: "Otkud ti je to došlo?" Jer i ona poznaje nekog tko češe svoje desno uho lijevom rukom iza glave. Rekao sam joj, gotovo sam siguran da sam to jednom negdje vidio i urezalo mi se u pamćenje, ali gdje li sam to vidio? Ubij me, ali ne znam. To mi dolazi iz nekog zaboravljenog sjećanja, ne dolazi iz zraka, ali stvarno nemam pojma odakle.
Znaš što, ovako ću ti reći, kad pišem neki novinski tekst, obično ga pišem jer sam ljut. Moja motivacija je ljutnja u vezi s nečim. Ali kad pišem priču, jedna od stvari koja pokreće moju spisateljsku ruku jest znatiželja. Vrsta znatiželje koju je nemoguće zadovoljiti. Strašno me zanima ući pod kožu drugih ljudi. I mislim da je znatiželja ne samo osobina neophodna za svaku intelektualnu djelatnost već i moralna vrijednost. Možda je čak i moralno mjerilo književnosti.
O tome imam otvorenu prepirku s A. B. Jehošuom, koji u središte književnog djela stavlja pitanje morala: grijeh i kazna koja slijedi. Ja smatram da je moralna dimenzija nešto sasvim drugo: staviti se na nekoliko sati u kožu drugog čovjeka, ili u cipele drugog čovjeka. To ima neizravnu moralnu težinu, ne preveliku, da ne bismo sad pretjerali. No ja stvarno mislim da je znatiželjan čovjek malo bolji partner od onoga koji nije znatiželjan, i malo bolji roditelj. Nemoj mi se sad smijati, ali ja čak mislim da je znatiželjan čovjek bolji vozač na cesti od onoga koji nije znatiželjan, jer on se pita što je sve ovaj vozač u usporednom traku odjednom u stanju učiniti. Čini mi se da je znatiželjan čovjek i mnogo bolji ljubavnik od onoga koji nije znatiželjan.
S pravom govoriš o znatiželji kao humanističkoj vrlini. No postoji i ona druga vrsta znatiželje, gotovo potpuno suprotna, onakva kakvom je vođeno dijete koje raskomada pticu samo da bi vidjelo kako ona izgleda iznutra. Može li, po tvome mišljenju, književnost napisana iz znatiželje da prikaže bol druge osobe, i koja ponekad graniči sa sadizmom, također biti velika književnost?
Točno. Ne smijemo zaboraviti da postoji i ona mračna znatiželja. Pronalazimo je i kod djece i kod odraslih, a i kod pisaca. Znatiželja ljudi čija je glavna namjera izazvati povredu, samo zato da vide patnju i iz toga izvuku nasladu. Djela u kojima je onaj koji piše fasciniran zlom, očaran njime, naprimjer Shakespeareov Otelo, ili Célineovo Putovanje nakraj noći. I takva djela imaju moralnu dimenziju. Zato što su izazov za čitatelja, ili u čitatelju bude moralna antitijela.
A kod tebe, u tvojim knjigama, postoji li ponekad ta mračna znatiželja? Po mome mišljenju, postoji.
Naravno da postoji. Na primjer, u detaljnom opisu smrtnih trzaja u priči "Put vjetra". Ili u opisu sadizma, mučenja i iživljavanja u priči "Do smrti".
Ti si danas vrlo poznat pisac, ljudi te prepoznaju. Postaje li pitanje "dodira sa stvarnošću" problematičnije s vremenom?
Ne. Na mjestima gdje ja promatram ljude, vrlo me rijetko prepoznaju. Kad odem u restoran, ljudi me ponekad prepoznaju. Kad sam na sveučilištu, prepoznaju me. Tu i tamo dogodi se da netko kaže, ma jesi li ti onaj s televizije? Nisi li jednom bio član Knesseta? Događa se. Ponekad taksisti. No obično me ljudi ne prepoznaju. A sasvim sigurno ne kad sam u inozemstvu. Posljednjih godina kad dođem u nepoznati grad, više ne odlazim u muzeje, jer me bole koljena. Ne idem ni u razgledavanje poznatih lokaliteta, jer sam već dovoljno vidio. Sjedim vani u nekom kafiću ili, ako je hladno, vani na ostakljenoj terasi. Mogu sjediti sam dva-tri sata i promatrati ljude koje ne poznajem. Ima li išta zanimljivije od toga?
A kad se iz kafića ili iz reda u domu zdravlja vratiš svom pisaćem stolu, imaš li neke ustaljene obrede koji su vezani uz pisanje?
Gledaj, neću ti baš sve reći u tu snimalicu. Bez audiozapisa možda bih ti rekao više. Ali ne sve. Moj prvi obred je taj da sve bude na svome mjestu. To zagorčava život čitavoj mojoj obitelji. Stalno vraćam stvari na mjesto. Netko ispija svoju šalicu kave, Nili, moje kćeri, moj sin, unuci, čak i gosti, oni počnu piti svoju kavicu i onda na tren spuste šalicu, odu se javiti na mobitel, a kad se vrate, kava im je već završila u sudoperu, a šalica je oprana i okrenuta prema dolje suši se na stalku za posuđe.
Teško se ponašati na taj način u kući u kojoj su djeca, u kojoj su bila djeca.
Uvijek su se ljutili na mene. Sve što se našlo na bilo kojoj površini, smjesta je bilo uklonjeno: ključevi, dokumenti, pisma, cedulje, sve što je vani na površini, smjesta ide u ladicu. Bez milosti.
Da, pa vidim koliko su tvoje ladice pretrpane.
Vidi, moj je tata bio knjižničar, moj punac je bio knjižničar, moja šogorica je knjižničarka, žena mi je arhivistica. Što je onda moglo od mene ispasti, kad se sve to uzme u obzir? Čak i moj mačak uredno slaže svoju hranu u zdjelici. Ako sam ne složi, onda mu ja pomognem složiti.
Ne mislim da imam neke obrede u vezi s pisanjem. Kod mene su to radne navike. Moj dan započinje rano. Vrlo rijetko u životu sam nešto napisao tijekom noći. Čak i kad ne spavam noću, ne pišem. Samo ujutro. Nekoć sam bio potpuno ovisan o cigaretama. Nisam mogao napisati ni jedan jedini redak, a da ne pušim. Bilo mi je teško razdvojiti pušenje od pisanja. Strašno teško, ali radio sam na tome.
Pišeš li olovkom ili na računalu?
Jako puno skica pišem rukom. Ne prepisujem s tih skica, na tom komadu papira napišem neki dio teksta i onda ga stavim u ladicu, a zatim napišem tu istu scenu na drugi način. Kad u ladici imam četiri ili pet, ponekad čak i deset verzija, sve ih izvadim i poslažem u dugom redu na stol, pa iz svake uzmem ponešto, a onda će i ta verzija možda biti prepravljena i s ova ću je dva prsta natipkati na računalu koje je ovdje preda mnom.
A prije pisanja, tu su tvoje jutarnje šetnje.
Da. Svakog dana, osim kad vani jako pljušti ili je u zraku mnogo prašine kao danas, pa se ne može disati. To mi pomaže da stavim stvari u proporciju; što je važnije? Što nije važno? Što ću zaboraviti već za par dana? A što možda neću zaboraviti? Hodam čak i prije prve kave. Ustanem i istuširam se, obrijem i izađem van. Već sam u četiri i petnaest vani, u petnaest do pet se vraćam, vani je još potpuni mrak, a ja sam već uz šalicu jake kave za svojim pisaćim stolom. To su moji sati. To je obred.
Wisława Szymborska napisala je pjesmu koja se zove "Četiri ujutro", a u njoj piše: "Nikome nije dobro u četiri ujutro."[1] I ima pravo. Četiri ujutro je grozna ura!
Gospođo Szymborska, kakva šteta da se vi i ja nismo susreli, ja bih vas pozvao na šalicu kave i možda bih vam pokazao čaroliju tog sata četiri ujutro, a i kavu bih vam platio. Ja se ne patim, meni nije teško u četiri ujutro. Budim se bez budilice. I na šabat, i kad su blagdani. Nitko ne telefonira, Nili spava, a ako u kući ima i drugih ljudi, i oni spavaju, to su sati kad me nitko ne treba. U Aradu sam odlazio u šetnju pustinjom prije svitanja, jer je pustinja počinjala pet minuta od moje kuće. Ovdje ponekad odlazim u mali park ili bez veze hodam ulicama jer mi je to zanimljivo. Prozori su mračni, osim onih ljudi koji ostavljaju svjetlo u kupaonici. Ima puno takvih koji noću ostavljaju svjetlo u kupaonici. Možda misle da će to ustrašiti lopove. Možda ostavljaju za slučaj da se dijete probudi noću. Možda misle da smrt ne dolazi ako vidi svjetlo u kupaonici.
Jednom je na osvijetljenom prozoru, u pola pet ujutro, stajala žena i gledala u mrak. A ja sam stao i gledao nju iz mraka. Ne iz razloga koji je tebi pao na pamet. U svakom slučaju, ne samo iz razloga koji je tebi pao na pamet. Gledao sam je iz mraka i pitao se: što joj se dogodilo u ovaj sat? Poslije se udaljila od prozora i ugasila svjetlo, ili je ostala stajati i gledati u mrak, a ja sam nastavio hodati, no otišao sam dalje sa zametkom priče. Koju još uvijek nisam napisao. Možda ju jednom napišem, a možda nikad ne.
Osim toga, ponekad poželim dobro jutro raznosaču novina. Prije nekoliko dana vidio sam u parku mladića sa psom u četiri ujutro. Nije šetao, samo se igrao sa psom u četiri ujutro na travnjaku. Bacao mu je štap, a pas ga je donosio nazad. Sad kad se približavaju Strašni dani,[2] vidim ponekog čovjeka koji odlazi vrlo rano u sinagogu na molitvu oproštaja, s torbicom za talit[3] i tefilin.[4] Kažem "Dobro jutro", a ako je šabat, "Šabat šalom", i to je to. Ne zastajem da bih razgovarao s ljudima. Ne u tim jutarnjim šetnjama.
I za to vrijeme razmišljaš o stvarima o kojima pišeš?
Da, razmišljam o tome što me čeka kad sjednem za stol. Jer gotovo sam uvijek usred nečega. I onda, razmišljam gdje sam bio jučer, gdje sam to ostavio, u kojem smjeru želim da se nastavi. Ne dogodi se uvijek baš ono o čemu ja razmišljam, ali, da, razmišljam, i na neki način uvodim te ljude, uvodim dovodim svoje likove. Na primjer, ta žena s prozora u pola pet ujutro pobjegla je iz priče "Uvojci", ili njen muž, Moše. A taj Moše, on u čitavoj priči ne izgovori više od pet-šest riječi, i zapravo ispada kao netko prilično odbojan. I vanjština mu je odbojna. Ali što, ja o njemu znam malo više od toga. O svim svojim likovima ja znam mnogo, mnogo više no što sam o njima napisao. Baš o svima. I o Hani u Mom Mihaelu, ili o Fimi. O njihovom djetinjstvu, roditeljima, njihovim erotskim fantazijama. Samo što ne upotrijebim sve što znam o njima. Dok sam pisao "Uvojke", znao sam čak i za drugu ženu koju je Moše imao u Nataniji. Nisam to ubacio u priču, otpočetka mi je bilo jasno da to neće ući u priču, no htio sam znati nešto više, što se tamo dogodilo, kakav je on uopće čovjek i zašto se žali zbog svog "blagoslova", jer očito je da se žali. To mi je bilo neophodno znati. Ne zbog priče, nego zato da imam dovoljno materijala da iz njega skrojim odijelo.
[1] Wisława Szymborska, "Četiri ujutro", iz Svijet prije kraja svijeta, izabrane pjesme, s poljskoga prevela Đurđica Čilić, Fraktura, 2020., (op. prev.)
[2] Strahotni dani, hebr. Jamim ha Noraim – biblijski naziv za razdoblje židovske Nove godine Roš hašane i blagdana Jom Kipur. (op. prev.)
[3] Talit – molitveni šal. (op. prev.)
[4] Tefilin – molitveno remenje. (op. prev.)
Prijevod: Andrea Weiss Sadeh
