Alen Brlek: Pratišina

Portret

To su šume, u valovima,
ugodno tamne. Kažu, tko prespava u tim šumama
ujutro vidi dva neba
i može razgovarati s vodom.
Kažu duboko pod šumom golub,
gukne svaki put kad padne stablo. A padaju svaku noć,
precizno, prokrvljeno, i po njih dolaze
narodi iz dalekog svemira.
Kažu ima i brda.
Tu su nekada djeca kopala tunele
i sada vibriraju, visoko i majčinski.
Kažu zato i dolaze ovi narodi. Zove ih. Čuju.

 

 

 

Plavo

Danas je nedjelja, dišem jezivo meko
poput jelena sa strijelom u vratu. Ovo je mjesto
tisuće i tisuće lovačkih pasa koji hrle mi u zagrljaj.
Jutrom čitam tišinu pospanih ptica, zvuk posuđa
koji uvijek ima neke veze s prostorom između dva objekta

s balkona se prostire jednaka daljina.
U podne gledam u ogledalo i ponavljam – sve je san, sve je san.
Kasnije čitam duboko u izrečeno, čekam simbole
i simbioze, i još poneko s. Kao sutra, kao
smijeh, spavati

sudbina.
Uvečer čitam članke o ljudima koji bježe od ratova i gladi
o smrti poezije i moru, plačem i sve naginje u plavo.
Danas je nedjelja, u svemu nazirem tebe
u svemu te čekam.
 

 

 

 

Ambedo

Treba učiniti nešto obično
kao pristati na zglob ponedjeljka,
popiti čašu vode, preskočiti srce.
Preko noći manje vjerovati žaruljama,
određenosti i sebi.
Treba učiniti nešto jednostavno,
nešto unutar refleksa, primitivno nježno
kao pokriti se dekom preko dana.
Odustati. Od ustati. Od usta ti.
Prestati tražiti prirodno mjesto loma,
vrijeme i sebe izvan
i biti zadovoljan.
Znati da nije pogrešno reći
– Volim.




Opisivanje svakodnevnog

Danima pokušavam opisati parket. Parket je
nesavladiv, pristaje samo na grebanje
i uvijek je potencijalno pun vode.
Parket je neopisivo mučna verzija istoka,
prostor bez trešanja,
neopisivo trajni izostanak kisika.
Putanja dlanova i stopala u bol usamljenog.

Neću pristati na smrt iznad parketa,
kao što ne pristajem na tramvaje, liftove,
satove i mržnju.




Neretva

Neretva je, dani bez češlja, ulazak u zemlju
plitki dah. Miris je vatre, miris vlage u zraku,
meki novinski papir na otvorenoj rani kestena

tri sam te puta vidio u tuđem liku. Neretva rastem,
nevjetra noć, miruj usne na dnu. Kamen te čeka.